Google prodaje oglase za prijevare i to mu je poslovni model, ne bug

Dvadeset i pet godina gledam kako Google prodaje oglase za stvari koje ne bi prodao ni najgori diler u riječkoj luci. Oglas za lažnu investicijsku platformu? Nema problema. Oglas za kripto prevaru koja koristi lik britanskog premijera bez njegova znanja? Slobodno. Oglas za "obnovu vozačke dozvole" koja vodi na phishing stranicu koja izgleda kao HAK? Što da ne. I onda se svakih par godina pojavi novinar, napiše tekst, Google se javno posipa pepelom, objavi blog post o "poboljšanju politike oglasa", i za šest mjeseci sve je isto. Koji kurac još treba da shvatimo da to nije greška u sustavu? To JE sustav.

Pitanje iz naslova — zašto Google još uvijek servira sumnjive oglase — postavlja se kao da postoji neki odgovor koji uključuje nesposobnost, tehnički dug ili nedostatak ljudstva. Ne. Odgovor je jednostavan i ružan: zato što se to isplati. Prevareni oglasi su profitabilni oglasi. Klikovi su klikovi. Konverzija je konverzija. Ako oglas za lažnu burzovnu platformu donese triput bolji CTR od oglasa za etičnu investicijsku aplikaciju, algoritam će ga gurati. Ne zato što je zao. Zato što je glup na jedan specifičan način — glup na način da ne razlikuje "relevantno" od "prijevarno", jer ga nitko nije naučio da je razlika bitna.

I tu dolazimo do srži. Google nije tvrtka koja prodaje oglase. Google je aukcijska kuća koja prodaje poziciju na stranici, a provjeru sadržaja je outsourcao na algoritam koji je treniran da maksimizira prihod, ne istinu. To je kao da u supermarketu na blagajni imaš čovjeka čiji je jedini zadatak da ti naplati, a ne da provjeri je li ti u vrećici meso ili eksploziv. Naplati. Sljedeći. Sigurnost je trošak. Trošak je neprijatelj kvartalnog rezultata.

Sjetim se Kvarner Neta devedesetih. Prodavali smo dial-up pristup po satima, i svaki sat je bio borba — modem, telefon, majka koja viče da ne može obaviti poziv, i onda na kraju mjeseca račun koji je bio pola prosječne plaće. Ali znaš što nikad nismo radili? Nismo prodavali pristup koji vodi na stranicu koja ti ukrade podatke o kartici. Nismo mogli. Nismo htjeli. Bilo je to pitanje reputacije u gradu u kojem te svi znaju. Google nema grad u kojem ga svi znaju. Google ima deset milijardi korisnika i nitko ga ne zna. Anonimnost je savršen alibi za odgovornost.

Pogledaj brojke. Google je u 2024. prijavio prihod od oglasa veći od 260 milijardi dolara. Procjene govore da između 5 i 10 posto tog prometa dolazi od oglasa koji krše njegove vlastite politike — ili ih barem dotiču na način koji bi advokat nazvao "spornim", a normalan čovjek nazvao prevarom. Uzmimo konzervativno: pet posto od 260 milijardi je 13 milijardi dolara godišnje od oglasa koje Google zabranjuje. Trinaest milijardi. To nije zaokruživanje. To je proračun jedne manje europske države. I taj novac ne nestaje — on se knjiži, prikazuje dioničarima, i tjera cijenu dionice gore. Nitko na boardu ne pita "a jesmo li ovo smjeli objaviti". Pitaju "a koliko smo zaradili".

I onda kad ih uhvate, evo rituala. Izvršni direktor za povjerenje i sigurnost objavi blog post. Naslov: "Naša predanost sigurnosti korisnika". Riječi "predanost", "transparentnost", "odgovornost" pojavit će se sedamnaest puta. Bit će tu i grafikon koji pokazuje kako su "uklonili milijune oglasa" — milijune, ne postotak, jer postotak bi otkrio koliko ih je ostalo. Bit će i rečenica o "kontinuiranom poboljšanju". I svi to pročitaju, kimnu glavom, i sljedeći tjedan ista stvar. To je kao da se serijski prevarant svaki put ispriča tako što objavi memo o "poboljšanju vlastitih procesa". U međuvremenu, novi oglasi za lažne kredite čekaju odobrenje u redu.

Postoji i dublji problem, onaj koji se ne rješava ni boljim algoritmom ni više ljudi u timu za moderaciju. Platforma je postala prevelika da bi se sama kontrolirala. Zamisli grad u kojem živi dvije milijarde ljudi i u kojem svaki dan izađe deset milijardi novih plakata. Koliko inspektora treba da provjeri svaki plakat prije nego što ga zalijepi na zid? Odgovor: nemoguće. A onda platforma kaže "radimo najbolje što možemo", što je istina na način na koji je i "najbolje što možemo" izgovor koji čuješ od čovjeka koji je ostavio sudoper prepun suđa jer "nije stigao". Nije stigao. Dvije milijarde ljudi, jedan sudoper, i novi plakati svake sekunde.

Ali ovdje je ključna razlika između "ne možemo sve" i "ne želimo sve". Google može. Google ima novca, ljudi, mozga i podataka da ukloni 99 posto prevarantskih oglasa u roku od jednog dana ako to odluči. Zna to. I zna da bi ga to koštalo prihoda. I zna da bi dioničari to primijetili. Zato ne odlučuje. Zato svaki put kad se digne prašina, rješenje je "poboljšat ćemo detekciju", a ne "prestat ćemo prodavati oglase koji očito lažu". Detekcija je jeftina. Prestanak prodaje je skup. Trošak integriteta uvijek je veći od troška PR-a.

I tako dobiješ situaciju u kojoj je Google istovremeno najsofisticiranija tehnološka tvrtka u povijesti i najveći distributer prijevara u povijesti. Obje stvari su istinite. Nema kontradikcije. Kontradikcija postoji samo ako misliš da tehnološka sofisticiranost automatski znači etičnost. Ne znači. Znači samo da imaš bolje alate da budeš ono što već jesi. Ako si aukcijska kuća, bit ćeš najbolja aukcijska kuća. Ako prodaješ maglu, prodavat ćeš najsofisticiraniju maglu. Magla je magla, samo je rezolucija bolja.

Postoji i onaj dio koji me najviše živcira, a to je licemjerje prema malima. Google će bez problema ugasiti račun malom poduzetniku iz Rijeke jer je njegov oglas sadržavao riječ "najbolji" bez dokaza, ili zato što je stavio broj telefona u naslov, ili zato što je njegova stranica imala pop-up koji se nije mogao zatvoriti na prvom kliku. Ugasit će ga u sekundi, bez objašnjenja, bez mogućnosti žalbe koja ne vodi u prazno. A istovremeno, oglas za "investicijsku platformu" koja nema adresu, nema registraciju, nema ništa osim landing pagea i lažne fotografije "direktora" — taj prolazi. Zašto? Zato što mali poduzetnik plaća sto eura mjesečno, a prevarant plaća deset tisuća. Aukcija je aukcija. Novac ne pita odakle dolazi. Novac samo pita koliko ga ima.

To je ono što ljudi ne razumiju kad kažu "Google je platforma, ne izdavač". Točno. Platforma. A platforma je, po definiciji, neutralna prema sadržaju. Samo što neutralnost prema sadržaju znači da nemaš nikakvu odgovornost za ono što se na tebi događa. To je pravni štit koji su tech kompanije same izmislile, same izlobirale i same ugradile u zakone od Section 230 u Americi do DSA u Europi. I onda, kad ih netko pita zašto serviraju prijevare, odgovor je: "Mi smo platforma, nismo izdavač, nismo odgovorni." Ali platforma koja uzima 30 posto od svake transakcije nije neutralna. Platforma koja uzima novac za poziciju nije neutralna. Platforma koja odlučuje koji će oglas biti prvi, a koji stoti, nije neutralna. Neutralnost je izgovor za odsutnost odgovornosti. Ništa više.

I zato, kad se sljedeći put pojavi tekst "zašto Google još uvijek servira sumnjive oglase", odgovor nije novinarski. Odgovor je računovodstveni. Zato što može. Zato što se isplati. Zato što nitko ne ide u zatvor zbog oglasa za lažnu burzu, a dioničari bi digli pobunu da se prihod smanji za pet posto. Zato što je reputacija apstrakcija, a novac nije. Zato što je Google postao prevelik da bi ga bilo briga što netko u Rijeci ili Osijeku ili Kansas Cityju izgubi ušteđevinu jer je kliknuo na prvi rezultat. Prevelik. Prebogat. Prezaposlen. Prezauzet. Previše svega, osim odgovoran.

I tako, svaki put kad otvorim Google i vidim oglas za "obnovu vozačke" ili "provjeru duga" ili "investiraj u zlato", sjetim se da je taj oglas netko odobrio, netko naplatio, i netko stavio u red iznad rezultata pretrage. Troje ljudi. Možda algoritam, ali algoritam je nečija odluka. Nečija odluka da se ne provjerava previše. Nečija odluka da je bolje riskirati tužbu nego izgubiti prihod. Nečija odluka da je tvoja baka koja traži telefon od HAK-a manje važna od kvartalnog bonusa. To nije bug. To je feature.

Budućnost je stigla. Donijela je račun. I oglase za lažne investicije.

Izvor: atomic14.com