720 eura za 16,7 grama brzine

Šesnaest zarez sedam grama amfetamina i sedamsto dvadeset eura kazne. To je cijena koju je jedan Riječanin platio na Općinskom sudu u Rijeci, nakon što ga je policija uhitila u listopadu prošle godine u Ulici Marijana Stepčića, na Zametu, malo prije pet poslijepodne. I evo nas u prostoru gdje se sudaraju dvije potpuno različite logike: logika tržišta i logika države. I obje su, na svoj način, jednako apsurdne.

Krenimo od brojki. Šesnaest zarez sedam grama. To je otprilike težina dvije kovanice od dva eura, ili pola deka pršuta u riječkoj mesnici. U svijetu rekreativne upotrebe, to je količina koja ti traje vikend, možda dva, ovisno o tome koliko si ozbiljan u namjeri da vidiš vlastiti mozak kako pulsira u mraku. Na crnom tržištu, takva količina košta otprilike sto eura, možda sto dvadeset ako je kvaliteta dobra, što u Hrvatskoj nikad nije garancija. Dakle, čovjek je kažnjen u iznosu koji je otprilike šest do sedam puta veći od tržišne vrijednosti robe koju je posjedovao. To je porez na glupost, rekli bi neki. Ali porez na glupost ne naplaćuje država, nego dileri. Država naplaćuje porez na princip.

Princip je jasan: posjedovanje droge je zabranjeno. I tu nema puno prostora za filozofiju. Zakon je zakon, i ako si ga prekršio, plaćaš. Ali sedamsto dvadeset eura? To je iznos koji ti u Rijeci pokrije stanarinu za garsonjeru na Kozali, ili tri mjeseca režija, ili jednu dobru večeru za dvoje u konobi na Trsatu s vinom i dezertom. To je iznos koji je dovoljno velik da boli, ali dovoljno mali da ne uništi život. I to je, možda, najzanimljiviji dio cijele priče.

Jer da je taj čovjek uhvaćen s istom količinom u Nizozemskoj, platio bi pedeset eura administrativne kazne i dobio uputnicu za savjetovalište. Da je uhvaćen u Portugalu, vjerojatno bi ga poslali kući s brošurom o štetnosti droge. Da je uhvaćen u Singapuru, vjerojatno bi ga objesili. U Rijeci je platio sedamsto dvadeset eura i vratio se kući. I to je, u globalnom kontekstu, relativno blaga kazna. Ali pitanje nije je li kazna blaga ili stroga. Pitanje je: što ta kazna zapravo postiže?

Apsolutno ništa. Osim što je napunila proračun Općinskog suda za sedamsto dvadeset eura i dala policiji još jednu statistiku za godišnji izvještaj, kazna nije promijenila apsolutno ništa. Čovjek koji je kupio amfetamin vjerojatno će ga kupiti opet. Jer sedamsto dvadeset eura nije dovoljno da ga odvrati od navike, ali je dovoljno da ga natjera da bude oprezniji sljedeći put. I to je, u biti, cijela filozofija hrvatskog sustava kažnjavanja: ne liječiti, ne educirati, ne prevenirati, nego naplaćivati. I to naplaćivati u iznosima koji su dovoljno mali da ne izazovu pobunu, ali dovoljno veliki da se osjete.

I tu dolazimo do pravog problema. Jer ovaj slučaj nije izoliran. To je simptom sustava koji je dizajniran da proizvodi prihode, a ne rješenja. U svijetu gdje se amfetamin proizvodi u laboratorijima u Poljskoj i Češkoj, gdje se distribuira preko dark web platformi koje su tehnički sofisticiranije od bilo koje državne institucije, i gdje se konzumira u stanovima, klubovima i na plažama diljem zemlje, država se fokusira na kažnjavanje krajnjih korisnika. To je kao da pokušavaš zaustaviti poplavu tako što kažnjavaš svaku kap vode koja ti padne na glavu.

Ali najbolji dio tek slijedi. Jer ovo nije priča o drogi. Ovo je priča o tome kako sustav funkcionira kad nema pojma što radi. I kako se apsurd normalizira do te mjere da ga više nitko ne primjećuje. Sedamsto dvadeset eura. Šesnaest grama. Zamet. Listopad. Šesnačezdesetpet poslijepodne. Podaci su precizni, suhi, birokratski. I potpuno beskorisni.

Jer ono što nedostaje u cijeloj priči je kontekst. Tko je taj čovjek? Je li student koji je eksperimentirao? Je li radnik koji je pokušavao izdržati noćnu smjenu? Je li netko tko se liječi od depresije, ali nema pristup psihijatru? Je li samo netko tko je bio na krivom mjestu u krivo vrijeme? Ne znamo. I nećemo saznati. Jer u hrvatskom pravosuđu, optuženik je samo broj u spisu. A broj u spisu ne zaslužuje empatiju. Broj u spisu zaslužuje kaznu.

I dok sjedimo ovdje i komentiramo cinično, negroni u ruci, svi znamo istinu: da je taj taj novac uložen u prevenciju, edukaciju i liječenje, vjerojatno bi imao puno veći učinak. Ali prevencija ne donosi političke bodove. Edukacija ne puni proračun. Liječenje je skupo. Kažnjavanje je jeftino, brzo i efikasno. I zato ćemo nastaviti kažnjavati ljude koji posjeduju šesnaest grama amfetamina, dok će dileri i proizvođači nastaviti poslovati neometano. Jer dileri imaju novac za odvjetnike. A korisnici imaju samo sedamsto dvadeset eura.

I tako se vrti. I tako će se vrtjeti dok netko ne postavi ono naivno pitanje koje svi izbjegavamo: ako je kazna dovoljno mala da je možeš platiti, ali dovoljno velika da te boli, što točno postiže osim što stvara još jednu statistiku za godišnji izvještaj?

Ništa. Apsolutno ništa. I to je cijela poanta.

Izvor: fiuman.hr