900 ljudi u uniformama, tri grada, jedna poruka

Devetsto ljudi je u srijedu stajalo u tri hrvatska grada i položilo prisegu. Požega, Knin, Slunj — tri adrese na kojima se ponavlja taj ritual koji se ponavlja otkad postoji država, s tim da su ovaj put dobili i poruku: ne tražimo samo vojnike. Pa dobro, što onda tražite? Ako je suditi po retorici koja prati ove ceremonije, ne traže ljude koji će pucati, nego ljude koji će misliti, koji će znati rukovati tehnologijom, koji će biti građani s oružjem, a ne oružje s građaninom. Zvuči lijepo. Zvuči kao nešto što bi svaka moderna vojska trebala reći. Ali pitanje je koliko je to stvarno, a koliko je to fraza koja se ponavlja dok se istovremeno vojni proračun troši na stvari koje su sve samo ne pametne.

Devetsto ljudi. To je brojka koja u kontekstu hrvatskog demografskog kraha zvuči kao pobjeda, jer svaki mladi čovjek koji odluči ostati i služiti domovini je u ovom trenutku politički kapital koji se ne smije izgubiti. Ali istovremeno, to je i brojka koja se može čitati i kao očaj — jer kad ti je najbolji prodajni argument za vojsku to da ne moraš biti vojnik, nego da možeš biti "nešto više", onda si zapravo priznao da je osnovni proizvod, onaj koji si nudio, postao neprivlačan. Tko bi, jebote, želio biti vojnik u zemlji gdje se vojska spominje uglavnom u kontekstu poplava, požara i povremenih mimohoda? Nitko. Zato sad moraš prodavati san o tome kako ćeš u vojsci postati stručnjak za dronove, kibernetičku sigurnost i umjetnu inteligenciju, a ne samo tip koji stoji na straži i broji muhe.

I tu dolazimo do srži problema. Hrvatska vojska, kao i većina vojski u regiji, pati od kroničnog nesklada između onoga što priča i onoga što nudi. Na jednoj strani imaš retoriku o modernizaciji, o pametnim vojnicima, o tehnologiji koja će zamijeniti mišiće. Na drugoj strani imaš stvarnost u kojoj se još uvijek bore s opremom starom trideset godina, s logistikom koja škripi i s plaćama koje su smiješne u usporedbi s onim što privatni sektor nudi za iste vještine. I onda dođe ministar, zahvali dečkima na odluci, kaže im da se ne boje, da su oni budućnost, i svi klimaju glavom kao da je to dovoljno. Nije. Nije ni blizu.

Ako stvarno ne tražite samo vojnike, nego ljude koji će upravljati kompleksnim sustavima, onda im morate ponuditi nešto više od osjećaja dužnosti i mogućnosti da provedu nekoliko mjeseci u kasarni u Slunju. Morate im ponuditi obrazovanje koje vrijedi i na civilnom tržištu. Morate im ponuditi opremu koja nije muzejski eksponat. Morate im ponuditi mogućnost da se nakon vojske ne vrate na isto mjesto s kojeg su otišli, nego da imaju vještine koje će ih gurnuti naprijed. I to je ono što, koliko god se trudili, još uvijek ne radimo dovoljno dobro. Jer je lakše organizirati ceremoniju, snimiti prilog za Dnevnik, reći "ne bojte se" i otići na kavu, nego stvarno promijeniti način na koji vojska funkcionira.

Pogledajmo malo širu sliku. Dok mi ovdje brojimo devetsto ročnika i hvalimo se kako smo moderni, u svijetu se vodi rat koji je pokazao da je vojska bez tehnologije samo meso za mljevenje. Ukrajina je to dokazala na najgori mogući način. Dronovi, sateliti, kibernetički napadi, umjetna inteligencija koja analizira borbeno polje u realnom vremenu — to je ono što danas odlučuje ratove, a ne broj ljudi koji mogu trčati s puškom. I Hrvatska, koja je geografski na mjestu gdje se ništa ne događa dok se ne dogodi sranje, treba shvatiti da je jedina obrana od budućnosti da u nju investiraš danas. A investiranje u budućnost ne znači kupiti nekoliko novih oklopnih vozila koja će biti stara za deset godina. Znači stvoriti sustav u kojem će devetsto ljudi koji danas prisežu za deset godina biti stručnjaci koje će privatni sektor loviti s novčanicama, ali koji će ostati u sustavu jer im je omogućeno da rade ono što vole i da budu plaćeni za to.

Ali to je teško. To zahtijeva promjenu mentaliteta, promjenu procedura, promjenu cijelog pristupa. Lakše je reći "ne bojte se" i nadati se da će netko drugi riješiti problem. Lakše je okupiti devetsto ljudi, odraditi ceremoniju i otići kući s osjećajem da si nešto napravio. A istina je da si napravio samo ono što se uvijek radi — održao si ritual, poslao si poruku, ali nisi promijenio ništa. Jer da jesi, ne bi morao govoriti da ne tražiš samo vojnike. To bi bilo očito iz onoga što nudiš.

I tako će ovi dečki otići na obuku, provesti nekoliko tjedana u polju, naučiti osnove, možda se i zabaviti, a onda će se većina vratiti u civile i zaboraviti na vojsku dok ih ne pozovu na vježbu ili dok ne vide vijest o nekoj novoj krizi. A onih nekoliko koji ostanu — oni će se suočiti s istim problemom: sustav koji priča o modernizaciji, ali se ponaša kao da je 1995. godina. I to je najveća tragedija. Ne to što nemamo dovoljno vojnika. To što imamo potencijal, imamo ljude koji su spremni dati dio sebe, ali nemamo hrabrosti da im pružimo ono što zaslužuju. Jer je lakše reći "ne bojte se" nego stvarno napraviti promjenu.

Izvor: riportal.net.hr