A7: brzina, krov i čovjek koji je mislio da je na stazi

Četrdesetdvogodišnjak, osobni auto, zagrebačke tablice, autocesta A7, odmorište Vrata Jadrana, pola osam navečer, krov na asfaltu, teške ozljede. Policija je otvorila slučaj i zatvorila ga u istoj rečenici: neprilagođena brzina. To je cijela priča. Devet riječi koje objašnjavaju zašto jedan čovjek sad leži u bolnici umjesto da doma pije kavu. I to je, u svom užasnom sjaju, najtočniji opis hrvatske prometne kulture koji postoji.

Neprilagođena brzina. To je mantra. To je refren koji se ponavlja u svakom policijskom izvješću, svakoj crnoj kronici, svakoj trećoj vijesti na portalu. Vozač se prestrojavao, cesta je bila mokra ili suha, vidljivost dobra ili loša, auto star pet godina ili dvadeset — i uvijek taj zaključak: brzina nije bila prilagođena. Kao da je to dijagnoza, a ne simptom. Kao da je uzrok, a ne posljedica sustava koji već trideset godina šalje ljude na cestu s uvjerenjem da je ograničenje od 130 samo prijedlog, a sigurnosni pojas modni dodatak.

Jer problem nije brzina. Problem je što taj čovjek — bilo tko od nas, zapravo — sjedne u auto s dva tona metala i tisuću konjskih snaga pod nogom, a nema pojma što ta stvar može napraviti kad nešto krene po zlu. Nema osjećaj za centrifugalnu silu. Nema trening za trenutak kad zadnji kotač izgubi grip na mokroj traci. Nema instinkt za onu desetinku sekunde kad moraš odlučiti hoćeš li kočiti ili skretati — i obje odluke su krive. Ima samo vozačku dozvolu koju je dobio prije dvadeset godina nakon pola sata vožnje s instruktorom koji je drijemao na suvozačkom mjestu.

Prestrojavanje je, kažu, bio okidač. Prestrojavanje je ubilačka radnja na autocesti. Zahtijeva procjenu udaljenosti, brzine drugih vozila, stanja podloge, kuta upravljanja. Zahtijeva da u sekundi izračunaš stvari koje bi računalo radilo pet minuta. I ako si ikad vozio auto, znaš da većina ljudi to radi na osnovu osjećaja, instinkta i sreće. A sreća je, jebote, najgori kočnički sustav na svijetu.

I tu dolazimo do dijela koji niko ne želi čuti: infrastruktura ne sprječava glupost. Možeš postaviti najbolje zaštitne ograde, najkvalitetniji asfalt, najsvjetlije reflektore, najjasnije oznake — i opet će netko odlučiti da je njegov termin važniji od fizike. Da je njegovo iskustvo jače od zakona. Da je on iznimka kojoj se ništa ne može dogoditi. I auto će se prevrnuti na krov, i čovjek će završiti u bolnici, i policija će napisati izvješće, i svi će kimnuti glavom i reći "neprilagođena brzina", i sutra će taj tip s istim uvjerenjem sjesti u taj auto i ponoviti istu grešku.

Jer ne riječ je o brzini. riječ je o iluziji kontrole. O uvjerenju da je vožnja automobila jednostavna stvar koju svatko može, da je cesta tvoje kraljevstvo, da su ograničenja za druge. riječ je o tome da smo generacijama odgajani u kulturi gdje je auto simbol slobode, a vožnja rutina — i niko ne priča o tome da je rutina najgori neprijatelj sigurnosti. Kad ti vožnja postane automatska, prestaneš razmišljati. A čim prestaneš razmišljati, netko drugi piše izvješće o tvojoj nesreći.

Ima tu i jedan suptilniji sloj: hrvatska autocesta je mjesto gdje se susreću tehnologija i ljudska priroda, i taj susret rijetko završava dobro. Naplatne kućice, kamere, senzori, digitalne table — sve to prati, mjeri, bilježi. Ali ništa od toga ne može zaustaviti čovjeka koji je odlučio da će stići pet minuta ranije. Možeš izgraditi autocestu kao njemački autobahn, možeš postaviti radar na svakih sto metara, možeš uvesti kazne od pet tisuća eura — i dalje će netko, negdje, na nekom odmorištu, u nekom trenutku, napraviti istu stvar. Jer problem nije u cesti. Problem je u glavi.

Pedeset godina inženjeringa, milijarde eura uložene u sigurnost, tisuće stranica propisa, stotine tisuća sati simulacija i testiranja — sve to svedeno na jednu rečenicu: "zbog neprilagođene brzine kretanja osobinama i stanju ceste". To je epitaf za svakog vozača koji je mislio da je bolji od fizike. To je priznanje da smo, usprkos svom napretku, i dalje samo ljudi koji sjede u stroju i nadaju se najboljem.

I najgore od svega? Sutra će opet biti ista vijest. Drugi čovjek, drugo mjesto, drugo auto, ista rečenica. I mi ćemo je pročitati, kimnuti glavom, i nastaviti voziti kao da se to nikad neće dogoditi nama. Jer tako funkcioniramo. Dok ne dođe red na nas.

Izvor: riportal.net.hr