Adamićev gat i misterij kontejnera

Godinu i pol dana. To je vremenski okvir za koji je trebalo da netko u Rijeci shvati da kontejneri s Adamićevog gata izgledaju kao postapokaliptični set za snimanje jeftinog SF filma, a ne kao ukras centra grada. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je samo još jedna epizoda u beskrajnoj seriji "Kako funkcionira riječka uprava" koja traje dulje od bilo koje sapunice na svijetu.

Četiri i pol mjeseca od završetka Adventa. Pročitajte to još jednom. Četiri. I pol. Mjeseca. Božić je prošao, Nova godina je prošla, Uskrs je prošao, a kontejneri su i dalje stajali kao spomenik nečijoj apsolutnoj ravnodušnosti prema vlastitom gradu. Da je netko htio simulirati proces odobravanja u lokalnoj samoupravi, ne bi mogao bolje — ostaviš kontejnere na mjestu događaja dulje nego što je sam događaj trajao, pa vidiš hoće li netko primijetiti. Nitko nije primijetio. Ili jest, ali je bilo lakše ne primijetiti. Jer pravilo broj jedan u administraciji glasi: problemi koji se ignoriraju dovoljno dugo često nestanu sami od sebe, a oni koji ne nestanu, riješi ih netko drugi.

Lučka uprava Rijeka je napokon obavila posao. Bravo. Čestitke. Medalja. Kontejneri su nestali. I sad dolazi onaj pravi dio priče — onaj koji miriše na politički dnevni red i interesne skupine koje su već počele oštriti noževe. Jer kad se kontejneri uklone, ostaje pitanje: što sad? Vratiti parkiralište koje je tamo bilo prije, ili ponovno ugostiteljske usluge koje su tamo bile za Advent?

Parkiralište. Ugostiteljstvo. Dvije riječi koje u Rijeci imaju težinu atomske bombe. S jedne strane imaš građane koji bi htjeli pristojan parking u centru, jer Rijeka je grad koji se guši u automobilima kao što se Venecija guši u vodi, samo manje romantično. S druge strane imaš ugostitelje koji su osjetili miris love tijekom Adventa i sad bi htjeli da se ta lokacija pretvori u stalni punkt za točenje kuhanog vina i prodaju kobasica po cijenama koje bi i Švicarce natjerale da se zapitaju o smislu života.

A između njih stoji grad. Ili bolje rečeno, gradska uprava. Koja će, ako je suditi po dosadašnjem tempu, donijeti odluku negdje 2032. godine, nakon što se provede sedam studija izvodljivosti, dvanaest javnih rasprava i jedna anketa na Facebooku koja će pokazati da 47% Riječana želi parkiralište, 43% želi ugostiteljstvo, a 10% je komentiralo "šta će nam išta, nek ostane prazno" i dobilo 300 lajkova.

Ali hajmo biti iskreni. Problem nije u kontejnerima. Problem nije u parkiralištu. Problem nije u ugostiteljstvu. Problem je u načinu na koji ovaj grad funkcionira. Ili ne funkcionira. Jer kad ti treba godinu i pol dana da ukloniš nešto što je trebalo biti privremeno, to nije pitanje logistike. To je pitanje kulture. Kulture neodgovornosti, kulture prebacivanja odgovornosti, kulture "nije moj posao" i "nisam ja to potpisao".

Zamisli da u privatnom sektoru radiš tako. Zamisli da si ISP, da ti netko plati instalaciju, a ti mu dođeš spojiti internet godinu i pol dana kasnije, nakon što je korisnik već odustao i preselio se u drugi grad. Ne bi trajao ni mjesec dana. Ali u javnom sektoru, to je normalno. To je očekivano. To je, jebote, standard.

I najgore od svega je što se nitko neće ispričati. Nitko neće reći: "Oprostite, zeznuli smo, sljedeći put ćemo bolje." Ne. Dobit ćeš priopćenje za medije u kojem piše da su kontejneri uklonjeni u skladu s planom, da je sve teklo glatko i da su građani zadovoljni. Kao da smo svi pali s Marsa i ne sjećamo se da smo četiri mjeseca gledali u te ružne kutije dok smo pijuckali kavu na Korzu.

A sad, kad su kontejneri otišli, počinje prava igra. Tko će dobiti taj komad zemlje? Hoće li to biti parking za pedeset automobila koji će stajati prazan osim subotom ujutro kad baka ide na pijacu? Ili će to biti još jedan kafić s plastičnim stolcima i jelovnikom koji nudi iste stvari kao i svaki drugi kafić u krugu od petsto metara, samo skuplje?

Oboje su loša rješenja. Oboje su simptom iste bolesti — nesposobnosti da se zamisli nešto treće. Nešto što nije ni parking ni kafić. Nešto što bi gradu dalo dodanu vrijednost, a ne još jedan izvor prihoda za nekolicinu sretnika koji su se našli na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Ali to bi zahtijevalo viziju. A vizija je u riječkoj upravi deficitarna roba, skuplja od parkinga u centru grada.

Zato će se, vjerojatno, dogoditi ovo: netko će predložiti parking, netko će predložiti ugostiteljstvo, rasprava će trajati mjesecima, na kraju će netko odlučiti da se napravi "multifunkcionalni prostor" koji će biti parking preko dana i ugostiteljstvo navečer, što će funkcionirati otprilike jednako dobro kao da si odlučio da ti auto bude istovremeno i kuhinja.

I za dvije godine, kad se taj eksperiment pokaže neuspješnim, kontejneri će se vratiti. Za Advent. I ciklus će se nastaviti. Jer tako to ide u Rijeci. Kao godišnja doba. Samo sporije. Puno, puno sporije.

Najbolji dio cijele priče je taj što je uklanjanje kontejnera obavljeno u petak popodne, kad su svi već otišli kući i kad nitko nije gledao. Diskretno. Tiho. Kao da se ništa nije dogodilo. Kao da četiri i pol mjeseca kašnjenja nije postojalo. Kao da je sve bilo po planu.

I tako će, za koji dan, netko proći pored Adamićevog gata i pomisliti: "Jel tu nešto bilo? Ma nema veze." I život će nastaviti dalje. Kontejneri će biti zaboravljeni. Kašnjenje će biti zaboravljeno. I sljedeći put kad se postavi pitanje što napraviti s tim prostorom, svi će se praviti da je ovo prvi put da se o tome raspravlja.

To je ono što me najviše jebe u cijeloj priči. Ne kontejneri. Ne kašnjenje. Nego ta sposobnost da se sve zaboravi. Da se sve oprosti. Da se nikad ne traže odgovornosti. Da se nikad ne izvlače pouke.

U IT-ju se to zove "bug report koji se nikad ne rješava". U javnom sektoru to se zove "normalno poslovanje". A u Rijeci se to zove "još jedan dan u raju".

Budućnost je stigla. Donijela je račun. A na njemu piše: "Uklanjanje kontejnera — 4.5 mjeseci kašnjenja. Kazna: 0 kn. Odgovorni: nitko."

Izvor: fiuman.hr