Agentic AI 2026: Budućnost koja je već odlučila da te ne treba

Četrdeset posto enterprise aplikacija će imati task-specific agente do kraja 2026, kaže Gartner. Ista ta analitička kuća, u istom dahu, prognozira da će se četrdeset posto tih agentic projekata ukinuti do 2027. Zbog runaway troškova, nulte vidljivosti i prompt injekcija. To nije kontradikcija. To je dijagnoza. To je industrija koja s jedne strane prodaje lijek, a s druge unaprijed naručuje lijesove, jer zna da će lijek biti toliko skup i nepredvidiv da će pacijent umrijeti od troškova liječenja prije nego od bolesti. Jebeno genijalno, ako razmišljaš kao diler.

Apsurd se ne završava tu. Dok ti čitaš ovu rečenicu, Microsoft je već ukinuo AutoGen kao samostalan proizvod i utopio ga u Microsoft Agent Framework, originalni autori su spinoffali u AG2, a LangGraph je izbacio verziju 1.1.3 s deep agents. Brzina promjene nije evolucijska. To je geološka erozija u vremenskom kompresoru. Cijeli ekosustav frameworka, onoga što smo prošle godine smatrali frontierom, danas je samo legacy code u čekanju da ga neki product manager u velikoj tvrtki označi za deprecation. Ako si uložio u AutoGen prošle godine, tvoj tech stack je sada arheološki artefakt. Čestitamo. Upravo si doživio cijeli životni ciklus softverske paradigme u dvanaest mjeseci.

U sred tog meteža, pojavio se jedan standard koji svi odjednom podržavaju — Model Context Protocol. Postao je USB port za agente. Anthropic, OpenAI, Google, Microsoft, AWS, Block, Cloudflare, Bloomberg. Kada se svi igrači slože oko jednog priključka, to obično znači da se sprema nešto vrlo, vrlo skupo. Standardizacija je predigra monetizacije. To je trenutak kada se tehnologija pretvara u uslugu, a usluga u pretplatu, a pretplata u eskalirajući model troškova koji raste brže nego tvoje razumijevanje zašto uopće plaćaš. MCP nije tehničko riješenje. To je carinska stanica. Svi će moći proći, ali svi će morati pokazati papire i platiti pristojbu.

A što ti ti agenti zapravo rade? Evolucija je očita: od RAG-a prema Large Action Models. Od pamćenja prema djelovanju. RAG je bio pametna knjižnica koja zna gdje je što. LAM je nadobudni šegrt koji ne samo da pronađe čekić nego krene zabijati čavle po zidu, u podu i tvojoj staroj posudi za kavu, jer je u njegovom kontekstu sve izgledalo kao da treba zabiti čavao. Problem s akcijom je što ima posljedice. A kada AI agent naruči petsto rolexa umjesto petsto role-a papira za printer, trošak nije u povratku robe. Trošak je u četrdeset sati ljudskog vremena potrebnog da se objasni supportu, ispuni formular, anulira narudžba i resetira cijeli workflow. Runaway costs ne dolaze od računa od AWS-a. Dolaze od kaskade ljudskih intervencija potrebnih da se popravi automatizacija koja je trebala ukloniti ljude iz jednadžbe.

Ovdje ulazimo u područje apsolutne slijepe točke: observability. Kako pratiš nešto što donosi odluke kroz lanac logike koji nitko, uključujući i njegove tvorce, ne može u potpunosti rekonstruirati u stvarnom vremenu? Kako debugaš halucinaciju koja je dovela do financijske transakcije? Tradicionalni logging je besmislen. To je kao da pokušavaš razumjeti san čitanjem EEG zapisa. Vjerojatno ćeš vidjeti neurološku aktivnost, ali nikako nećeš shvatiti zašto je sanjao da ga progoni veliki plavi čekić. A u biznisu, plavi čekić je uvijek nabava od pet stotina tisuća eura.

I onda dođemo do srži svega: optimizacije. vLLM verzija 0.19.1 dolazi s zero-bubble async scheduling, speculative decoding i NVFP4 kvantizacijom. To su sve čarobne riječi koje u prijevodu znače: pokušavamo ovo sranje učiniti jeftinijim za pokretanje. Spekulativno dekodiranje je posebno lijep eufemizam. U biti, model nagađa što ćeš sljedeće reći kako bi mogao unaprijed početi s računanjem. Ako pogriješi, odbacuje se i kreće ispočetka. To je kao da konobar donosi tvoj sljedeći espresso prije nego što si popio prvi, a ako vidi da ga nećeš, prolijeva ga i sprema novi. Učinkovito? Možda. Strašno rasipnički u svijetu gdje je svaka greška doslovno spaljena energija i novac? Apsolutno.

Pa gdje je onda poanta? Poanta je u trci za posljednju netočku vrijednosti koju možeš izvući iz klijenta prije nego što shvati da je cijena upravljanja agentima veća od uštede koju donose. To je klasični obrazac: prodaj rješenje koje stvara kompleksnost, a zatim prodaj rješenje za upravljanje tom kompleksnošću. Agentic frameworki su savršena olovka za tu priču. Oni obećavaju autonomiju, a zapravo stvaraju novu vrstu ovisnosti — o infrastrukturi, o cloud provajderu, o stručnjacima za prompt inženjering koji postaju nova kasta svećenika koji tumače volju nedokučivih modela.

Zato će ta četrdeset posto projekata propasti. Ne zato što je tehnologija loša. Zato što je ekonomija luda. Zato što je jaz između obećanja i operativne stvarnosti preširok da bi ga mostovima od venture capitala moglo premostiti na duge staze. Propast će biti tiha. Bit će to odluka da se "pauzira" inicijativa, da se "reprioritiziraju resursi", da se agent "stavlja u maintenance mode". Neće biti spektakularnih bankrota. Samo će se tisuće tih digitalnih duhova nastaviti vrtjeti u testnim okruženjima i na sandbox racunima, zauvijek zarobljeni u limbu, trošeći mali, ali konstantni novčani tok koji nitko više ne prati.

Industrija je naučila najvažniju lekciju: budućnost se ne prodaje kao gotov proizvod. Prodaje se kao radionica, kao framework, kao mogućnost. A kada ta mogućnost konačno dospije, već je zastarjela, zamijenjena je novom mogućnošću, a ti si zaključan u ekosustavu čije su pravila promijenili upravo oni koji su ti ga prodali. To nije prevarantski potez. To je savršen biznis model.

Izvor: softmaxdata.com

Izvor: manual

Izvor: manual