Aglomeracijska depresija: kada cijevi pobijede zdrav razum

Težačka ulica u Dražicama, kućni brojevi 50, 52 i 56 u Planinskoj. Ako ste mislili da je život u priobalju samo ljeto, đir po Korzu i kava na rivi, KD Čistoća ima vijest za vas: dobar dio Općine Jelenje uskoro postaje zona bez prolaza, a vaši smećari dobivaju karte za vožnju sporednim kolosijecima. Nije da je itko pitao, ali eto, obavijest stiže. Radovi na aglomeraciji. To je onaj famozni projekt koji već petnaest godina dokazuje da se hrvatski asfalt može dizati i spuštati kao plima, samo bez mora. I dok se stručnjaci za javnu nabavu i direktori komunalnih firmi hvale kako su povukli milijune iz EU fondova, stanovnici Dražica, Grohova i okolnih sela dobivaju jednu jedinu garanciju: da će im se svako jutro budilica stopiti s ritmom bagera.

Nije da sam protiv kanalizacije. Jebote, proveo sam 90-e u Rijeci, znam što znači kad ti septička jama preskoči u podrum za vrijeme nevere. Aglomeracija je, u teoriji, sjajna stvar. Cijevi, crpke, pročišćivači, kraj fekalnom turizmu u more. Problem je što u praksi ta ista aglomeracija izgleda kao ratna zona koja traje godinama, a jedino što iz nje izlazi brže od vode su obećanja i produženja rokova. I sad, dok se u Dražicama postavlja nova infrastruktura, KD Čistoća — ta ista firma koja je odgovorna za to da smeće ne završi u grmlju iza tvoje kuće — javlja da ne mogu proći. Nije da su lijeni. Imaju kamione. I te kamione treba provući kroz ulicu koja je postala arheološki iskop. I tako, stanovnici gomilaju kante. Kante se pune. I onda dođe onaj trenutak kad shvatiš da tvoj problem s otpadom više nije tvoj problem, nego problem tvoje ulice, tvoje općine, i na kraju — tvoje strpljivosti.

Tu dolazi do onog momenta koji u svakoj javnoj obavijesti izgleda kao formalnost, a zapravo je dijagnoza cijelog sustava. KD Čistoća je, sasvim očekivano, najavila prekide u odvozu. Pa kaže: "U slučaju nemogućnosti pristupa, korisnici će o istome biti obaviješteni." To je ona rečenica koja u prijevodu znači: "Imate problem, ali nije naš." I u pravu su. Kamion ne može kroz rupu. To je fizika. Ali pitanje koje si nitko ne postavlja u ovoj cijeloj priči je: tko je, dovraga, planirao da se radovi izvode tako da istovremeno blokiraju pristup svim ključnim servisima? Nije li to cijela poanta projektiranja? Da se, prije nego što bager uđe u ulicu, zna gdje će stati vatrogasci, hitna i — da, jebeno važno — smećari? Ili se kod nas planira tako da se prvo kopa, pa se vidi, pa se onda obavijesti stanovništvo, pa se onda stanovništvo ljuti, pa se onda napiše isprika u lokalnim novinama, pa se onda sve ponovi u susjednoj ulici?

Nije ovo samo problem Dražica. Ovo je univerzalni obrazac hrvatske javne infrastrukture. taj onaj koji građanima Zagreba daruje tramvajske stanice koje se otvaraju godinama nakon što su najavljene. taj onaj koji Rijeci daje tunel koji je trebao biti gotov prije tri mandata gradonačelnika. taj onaj koji u Splitu pretvara svaku obnovu fasade u višegodišnji šator od skela. Razlika je samo u tome što u Jelenju ne blokiraju cijelu Rijeku, nego lokalnu cestu. Ali princip je taj: netko je potpisao projekt, netko ga je financirao, a netko drugi će trpjeti posljedice. I uvijek je to onaj taj netko — stanovnik koji u sedam ujutro izlazi iz kuće i shvaća da je njegova ulica postala boks ring za strojeve.

Da, aglomeracija je nužna. Da, EU fondovi su jedini način da si to priuštimo. I da, bolje je da se kopa danas nego sutra. Ali ono što me uvijek iznova zabavlja — i to onom vrstom zabave koja graniči s očajem — jest način na koji se ove obavijesti serviraju. "Važna obavijest stanovnicima." I onda u tekstu stoji da će im smeće eventualno ostati pred vratima. Nema alternative. Nema plana B. Nema informacije gdje mogu odnijeti vrećice dok se radovi ne završe. Nema ni trunke empatije u tonu. Samo suhoparna najava: nećemo moći proći, snađite se. I to je to. To je cijeli odnos javnog servisa prema korisniku. Obavijest nije komunikacija. Obavijest je jednostrani akt kojim te netko izvještava da će ti život postati neugodniji, i to s punim pravom, jer eto, radi se za opće dobro.

A opće dobro je, naravno, svetinja. Tko bi se usudio kritizirati aglomeraciju? To je kao da si protiv čiste vode. Ali evo male hereze: možda nije problem u samom projektu. Možda je problem u izvedbi. U tome što se rokove stalno pomiče. U tome što se građane obavještava u zadnji čas. U tome što nitko ne koordinira radove s odvozom otpada, dostavom pošte ili dolaskom hitne pomoći. Jer da netko koordinira, ne bi imali situaciju u kojoj se u istoj ulici istovremeno kopa kanal i najavljuje prekid odvoza. To je jednostavno loše planiranje. I to nije greška izvođača. To je greška naručitelja, greška projektanta, greška sustava koji nagrađuje brzinu potpisivanja ugovora, a ne kvalitetu izvedbe.

I dok sjedim ovdje, negdje između Rijeke i Amsterdama, s Negronijem koji se polako topi, razmišljam o tome koliko je ova situacija zapravo savršena metafora za sve što ne valja. Imaš sredstva. Imaš plan. Imaš volju. Ali na kraju, najveći problem nije tehnički, nego ljudski. Netko je zaboravio da iza svakog kućnog broja u Planinskoj ulici stoji čovjek koji u srijedu ujutro iznosi kantu i očekuje da će biti prazna kad se vrati s posla. I taj taj čovjek ne živi u svijetu EU direktiva i projektnih faza. On živi u svijetu gdje smeće smrdi ako stoji tri dana na suncu. I to je jedina realnost koja se broji.

Ako iz ovoga išta možemo naučiti, onda je to da tehnologija, infrastruktura i milijuni eura ne znače ništa ako iza sebe ne ostave funkcionalan sustav. Možeš izgraditi najmoderniju kanalizaciju na svijetu, ali ako u procesu toga uništiš svakodnevicu ljudima na godinu dana, a da im pritom ne ponudiš ni privremeno rješenje za odvoz smeća, onda si promašio bit. Nije poanta samo izgraditi cijevi. Poanta je izgraditi povjerenje. A to se ne radi tako što ljudima pošalješ obavijest da su im kante osuđene na propadanje dok bageri ne završe posao.

Izvor: riportal.net.hr