AI račun stiže: NSA, bolnice i osiguravatelji plaćaju cijenu koja raste

Postoji stara istina u IT-u koja se ponavlja svakih dvadesetak godina, i svaki put je ljudi zaborave: hardver je jeftin, struja je skupa, a ljudska glupost je besplatna ali se naplaćuje kao premium usluga. Sad smo dobili novu verziju te priče. Samo ovaj put račun ne stiže tebi doma u koverti. Stiže institucijama koje bi trebale biti najracionalnije na svijetu — obavještajnim agencijama, bolnicama i osiguravajućim kućama. I svi oni, kolektivno, gledaju u istu brojku koja se kotrlja nizbrdo i ne namjerava stati.

Američka NSA već troši milijarde dolara samo na testiranje naprednih AI modela. Ne na proizvodnju. Ne na rezultate. Na testiranje. Na računalnu snagu koja treba da bi se utvrdilo je li model uopće upotrebljiv za ono za što su ga zamislili. Zakonodavci očekuju da će puni nadzor nad AI-jem koštati desetke milijardi dolara godišnje, a procjene iz Kongresa govore o brojkama koje zvuče kao proračun male europske države. Za alat koji još nije dokazao da zna razlikovati signal od šuma. Koji kurac, pa moj stari ISP 1996. je imao bolji omjer uloženog i dobivenog, a radili smo na serverima koji su se grijali kao radijatori i pucali svakih šest tjedana.

E sad, ovdje treba biti precizan, jer lako je pljucnuti po brojkama i otići doma. Problem nije što AI košta. Problem je što nitko — baš nitko — ne zna koliko će koštati na kraju, a svi se ponašaju kao da znaju. To je isti obrazac koji sam gledao devedesetih kad su ljudi kupovali Cisco opremu na leasing jer im je netko rekao da je internet budućnost. Internet je bio budućnost. Ali pola tih firma je propalo jer su kupile previše opreme za promet koji nikad nije došao. Ista pjesma, druga strofa, skuplji instrumenti.

Uzmimo bolnice. One su savršen primjer institucije koja bi trebala imati AI jer joj treba pomoć — previše pacijenata, premalo radiologa, administrativni aparat koji jede živce i proračun. I onda dođe prodavač s prezentacijom, pokaže im model koji prepoznaje tumor na snimci s 94 posto točnosti, i bolnica potpiše. Ono što im nitko nije rekao u toj prezentaciji je da model treba GPU klaster koji troši struju kao četvrt, da treba tim inženjera koji ga održava, da treba reviziju svake odluke koju predloži, i da na kraju — jer je to medicinska odluka — netko mora potpisati. Čovjek. S licencom. Koji odgovara ako AI pogriješi. Dakle ne štediš. Dodaješ sloj. Skuplji sloj. I onda se čudiš zašto ti je IT budžet narastao 40 posto, a čekaonice su iste.

Osiguravatelji su tek posebna kategorija. Njima AI nije alat za liječenje nego za procjenu rizika, a to znači jedno: svaki postotak točnosti modela znači konkretan novac. Bolji model — bolja selekcija rizika. Lošiji model — pogrešno procijenjeni rizici, isplaćene štete i tužbe. I sad zamisli da si osiguravajuća kuća koja je platila desetke milijuna dolara za sustav koji ti daje 3 posto bolju procjenu. Zvuči dobro. Ali taj sustav troši struju, treba podatke, treba reviziju, treba pravnu podlogu, i treba dokazati regulatoru da ne diskriminira. To nije tehnološki problem. To je pravni, etički i financijski problem koji tehnologija samo otvara, a ne rješava.

I tu dolazimo do srži apsurda. Cijeli ovaj narativ o AI revoluciji prodan je javnosti kao priča o efikasnosti. O tome kako će strojevi raditi umjesto nas, kako će troškovi pasti, kako će se sve ubrzati. A stvarnost je obrnuta. Troškovi rastu. Ne padaju. Rastu jer AI nije zamjena za ljudski rad — AI je dodatni sloj iznad ljudskog rada, koji zahtijeva ljude da bi funkcionirao, i koji troši resurse koje nitko nije planirao. To je kao da si kupio auto da bi manje hodao, a onda otkrio da auto troši gorivo, treba servis, treba cestu, treba osiguranje, i na kraju hodaš više nego prije — jer ideš pješke do auta.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba računalna snaga ekvivalentna maloj državi i proračun koji bi financirao tri bolnice da bi radio ono što bi trebao raditi bez toga? To pitanje nitko ne postavlja naglas jer bi odgovor bio neugodan. Odgovor je da većina tih sustava ne rješava problem koji je postojao. Oni stvaraju novi problem — problem upravljanja sustavom koji je sam po sebi postao infrastruktura. A infrastruktura košta. Uvijek je kostala. Samo što smo navikli da infrastrukturu plaćamo porezima i da je ne vidimo na računu. Ovo je drugačije. Ovo je infrastruktura koju plaćaš po pozivu, po tokenu, po upitu, i nikad ne znaš koliko će trajati poziv.

Sjetim se onih dana kad smo gradili mrežu po Kvarneru. Svaki metar kabela je bio odluka. Svaki router je bio kompromis između onoga što želiš i onoga što možeš platiti. Nitko nije kupovao opremu jer je bila moderna. Kupovali smo je jer je rješavala konkretan problem za konkretnog korisnika. Ako nije rješavala — nije se kupovala. Ta disciplina je nestala. Danas se AI kupuje jer je AI. Jer svi imaju AI. Jer ako ti nemaš AI, ispadaš zaostao. A to je najskuplji argument u povijesti tehnologije: kupujem jer svi kupuju. To je argument koji je prodao milijarde dolara opreme koja nikad nije upaljena, licence koje nikad nisu iskorištene, i sustave koji su na kraju zamijenjeni nečim jeftinijim i glupavim — jer je glupavo radilo.

I zato ova priča o NSA-i, bolnicama i osiguravateljima nije priča o tehnologiji. To je priča o institucijama koje su prestale postavljati pitanje "zašto" i počele postavljati pitanje "koliko brzo možemo". A to je pitanje na koje odgovor uvijek košta više nego što si planirao. Puno više. I dolazi s računom koji nitko ne potpisuje, ali svi plaćaju. Na kraju, jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim. A očekivano je bilo da će račun stići. Stigao je. I to s kamatama.

Izvor: the-decoder.com