SAD kad je UN napokon sazvao sastanak o upravljanju umjetnom inteligencijom, Sjedinjene Države su...

To je, u prijevodu, kao da si na sastanku vatrogasaca izjavio da će svaka kuća sama odlučiti gori li joj krov, i da je to zapravo pitanje nacionalnog suvereniteta.

Ne treba ti diplomacija da pročitaš što se tu dogodilo. Treba ti samo osnovna pismenost.

Amerikanci su došli u Vijeće sigurnosti, saslušali četiri znanstvenika i industrijskog čovjeka koji su objasnili da stvari idu brže od bilo čijeg zakonodavstva, i onda ustali i rekli: hvala, mi ćemo sami. Michael Kratsios iz Bijele kuće to je izgovorio naglas, pristojno, u odijelu, s onom specifičnom američkom smirenošću koja zvuči kao uvjerenje a ponaša se kao ultimatum.

Pacijent je došao na pregled, saslušao nalaze, i izjavio da ne vjeruje medicini. Preporuka je da nastavi piti.

Suština je ovdje jednostavna i nitko je ne želi izgovoriti: najveće AI kompanije na svijetu su američke. Njihova infrastruktura, njihovi modeli, njihovi čipovi, njihova pravila korištenja. Ako UN donese globalni okvir, taj okvir će vrijediti i za njih. Ako ne donese, vrijedit će samo ono što napiše njihov vlastiti pravni odjel — u državi koju odabere njihov vlastiti odvjetnik. Pogodi koja je to država.

To nije geopolitika. To je osnovna aritmetika interesa.

I sad ono što nitko u toj sobi nije rekao naglas: Sjedinjene Države ne odbijaju globalno upravljanje zato što vjeruju u slobodu. Odbijaju ga zato što im svaka globalna institucija koju ne kontroliraju smanjuje prednost. Ista logika po kojoj su odbile Rimski statut, Kjoto, dijelove WTO-a, i svaki međunarodni sporazum u kojem bi trebale nešto izgubiti a ne samo dobiti. Nije to nova doktrina. To je ista doktrina, samo s novim proizvodom.

A proizvod je, za promjenu, nešto što stvarno može napraviti štetu.

Jer ovo nije tarifa na čelik. Ovo nije porez na digitalne usluge. Ovo je tehnologija koja uči pisati, govoriti, odlučivati, prepoznavati lica i slagati rečenice koje zvuče kao da ih je napisao čovjek koji zna o čemu piše. Ako postoji ijedna tehnologija u povijesti kojoj treba okvir koji nije nacionalni, to je ova. Ne zato što su države dobre. Nego zato što su korporacije veće od većine država i brže od svih njih zajedno.

Ako je AI toliko moćan da mijenja izbore, tržišta i percepciju stvarnosti, zašto ga onda nitko ne želi staviti pod isti krov pod kojim su stavili banke, lijekove i avione? Zašto je jedina industrija koja se ne smije regulirati ona koja se hvali da će promijeniti sve ostale?

Odgovor je neugodan. Zato što bi regulacija usporila one koji su prvi. A prvi su, gle čuda, domaći.

U međuvremenu, svi ostali sjede u sobi i slušaju. Europska unija je već izglasala svoj AI Act, pa sad gleda kako joj najveći igrači pišu izuzeća u fusnotama. Kina ima svoj model, zatvoren, kontroliran, i njoj globalni okvir isto ne treba. Indija, Brazil, Japan, svatko kopa svoj mali jarak i nada se da će ga netko drugi prvi napuniti. Rezultat je pedeset različitih definicija rizika, dvadeset različitih rokova za usklađenost i nula zajedničkog terena.

To nije fragmentacija. To je utrka u kojoj pravila piše onaj tko stigne prvi, a stigne prvi onaj tko ima najviše čipova.

Sad, postoji argument koji Amerikanci koriste i koji zvuči gotovo razumno: tehnologija se razvija brže od zakonodavstva, globalni okvir bi bio zastario prije nego što stupi na snagu, bolje je da svaka zemlja eksperimentira pa ćemo vidjeti što radi. To zvuči kao mudrost. U praksi je to izgovor koji je stariji od interneta — isti onaj koji je proizveo S3 buckete pune osobnih podataka na javnim URL-ovima, iste one koji su 2017. i 2018. redom otvarali terabajte tuđih života jer nitko nije htio propisati gdje smije stajati prekidač.

Naučili smo ništa. Ako išta, naučili smo da se "eksperimentirajmo pa ćemo vidjeti" u praksi prevodi kao "pusti dok ne pukne".

I puknut će, jer uvijek pukne. Samo ovaj put neće puknuti server. Puknut će nečije biračko tijelo, nečiji kreditni rejting, nečija kći koja je povjerovala glasu s telefona. A kad pukne, isti ljudi koji danas govore da im globalna pravila ne trebaju doći će pred isti taj UN i tražiti da se nešto poduzme. Samo što tada više neće biti pitanje okvira. Bit će pitanje odgovornosti, a odgovornost je jedina stvar koju nitko u toj industriji ne želi globalizirati.

Postoji i dio koji se ne spominje jer nije pristojan za priopćenja: vojna primjena. Isti modeli koji pišu marketing copy sutra pišu ciljanje, nadzor, dezinformacije u realnom vremenu. Ako država koja ih proizvodi odbija da ih itko nadzire, ona u biti kaže da zadržava pravo koristiti ih kako hoće, gdje hoće, protiv koga hoće. To je legalno. To je i ono što bi svaka velesila napravila. Samo što se to obično ne govori naglas u sobi s petnaest stolica.

Nego se kaže "svaka zemlja treba sama regulirati". Što zvuči kao poštovanje prema suverenitetu. A u praksi znači: mi imamo tehnologiju, vi imate mišljenje, i to je fer podjela.

Iz svega ovoga izlazi jedna neugodna istina koju nitko neće staviti u završni dokument: globalno upravljanje umjetnom inteligencijom neće propasti zato što ga je teško napisati. Propast će zato što oni koji bi ga trebali pridržavati imaju najmanje interesa da postoji. Sve ostalo je komentar.

A komentar, u ovoj industriji, vrijedi otprilike koliko i etička smjernica koju je napisao isti čovjek koji prodaje proizvod.

Budućnost je stigla. Donijela je račun. I odbila ga platiti.

Izvor: thenextweb.com