AI revolucija troši struju kao da je to besplatna usluga

Ušao sam u jedan od tih novih data centara prije mjesec dana — neću reći koji, ali bio je u Nizozemskoj, u polju gdje je prije trideset godina rasla samo šećerna repa — i prva stvar koju sam osjetio nije bio šum ventilatora ili vibracija poda, nego toplina, ona vlažna, teška toplina koja ti se zalijepi za kožu kao da si ušao u živu pećnicu, a druga stvar, nakon što su mi se oči privikle na bljesak tisuća zelenih LED dioda, bio je apsurdni kontrast između hladne, sterilne čelične arhitekture i divlje, gotovo organske potrošnje energije koja se tu odvijala. Ovo nisu više skromne server sobe iz devedesetih, one u kojima sam ja pokretao Kvarner Net s dva Sun UltraSPARC servera i jednim Cisco 2500 routerom koji su trošili manje struje nego moja perilica suđa. Ovo su katedrale pohlepe, hangari opsjednuti jednom jedinom idejom: da se svaki trenutak ljudske pažnje, svaki zahtjev za generiranjem slike mačke u šeširu, svaki upit nekom chatbotu o vremenskoj prognozi, mora obraditi odmah, u milisekundi, bez obzira na cijenu — a cijena, ispostavilo se, izgleda kao da će biti cijela naša infrastrukturna stvarnost.

Govorimo o brojevima koji gube smisao. Jedan moderni data centar posvećen AI obuci može potrošiti više od 1 terawatt-sata godišnje. To je otprilike potrošnja 750.000 prosječnih europskih domaćinstava. Samo jedan.

A planovi, ti sveti planovi koje Jensen Huang crta u zraku svojom kožnom jaknom, govore o desecima, o stotinama takvih objekata koji će nicati poput otrovnih gljiva od Iowe do Singapura. Microsoft, Google, Amazon — svi su u utrci da zaključaju ugovore o električnoj energiji veličine male nacionalne ekonomije. I dok sjedim u Amsterdamu i gledam kako mi se račun za struju penje lagano, ali uporno, kao i svim susjedima, postavlja se pitanje koje nitko od tih CEO-jeva ne želi čuti: tko će, , platiti ovaj račun?

Jer čak i da zanemarimo ekološku katastrofu — a ne možemo je zanemariti, jer ovi objekti neće pogoniti vjetroelektrane nego uglavnom plin i ugljen dok netko ne izmisli čarobni štapić — postoji jednostavna aritmetika: mreža ima konačan kapacitet. A kad jedan data centar za AI pojede 500 megawatta, to znači da će neka tvornica, neka bolnica, ili jednostavno stotinu tisuća običnih ljudi ostati bez tog kapaciteta. Ili će platiti tri puta više.

To nije spekulacija, to se već događa u Virginiji, u Irskoj, u Nizozemskoj gdje su lokalne vlasti prisiljene zamrzati nove priključke jer mreža više ne može podnijeti pritisak tech divova. I tu dolazimo do naših trojice svetaca, jer naravno da su oni u središtu ove iracionalne potrošnje. Prvo, imamo Sama Altmana, čovjeka koji je započeo kao svjetionik otvorenog, neprofitnog AI-ja za dobrobit čovječanstva, a završio kao najveći lobist za potrošnju energije i kapitala u povijesti tehnologije.

Ovaj mulo je prošle godine obilazio svjetske lidere tražeći — ne šalim se — 5 do 7 trilijuna dolara za izgradnju novih čipova i data centara. Pet trilijuna. To je otprilike BDP Japana, Njemačke i Indije zajedno. Za jednu industriju koja, nakon svega hypea, još uvijek nije pokazala jedan jedini, jasan, održivi profitni model koji nije jednostavno preslikavanje Googleovog oglašavanja na steroidima.

Altman prodaje viziju opće inteligencije kao što su nekadašnji carski dvorani prodavali indulgencije — plaćaš sada za spasenje u neodređenoj budućnosti, a dok čekaš, njegova crkva gradi zlatne kupole od tvojih novaca. I najbolji dio? Većina tih futurističkih data centara bit će korištena za obučavanje sljedeće iteracije ChatGPT-a da bolje oponaša ljudski stil pisanja, ili za generiranje još jedne milijarde slika zalazećeg sunca iznad planina.

Duboko, zaista. Zatim imamo Elona Muska, koji je tu da problem učini cirkusom. Čovjek koji je 2019. obećao milijun robotaxija do 2020., a 2024. još uvijek prodaje Level 2 asistenciju kao "full self-driving", sada je odjednom zabrinut za budućnost energije. Naravno, njegovo rješenje nije smanjenje potrošnje ili pametnija arhitektura — ne, njegovo rješenje je još više gigafactoryja, još više rudarenja litija, i naravno, kolonizacija Marsa kao dugoročni backup plan.

Musk je PT Barnum s PayPal računom, a njegov najnoviji trik je uvjeriti svijet da je jedini način da spasiš planetu da ga prvo kompletno iscrpiš. Dok njegovi Tesla supercomputeri za AI obuku gutaju megawatte da bi poboljšali algoritam za prepoznavanje pješaka za još jedan odgodeni robotaxi, stvarni ljudi u Teksasu ili Kaliforniji dobivaju obavijesti o rotirajućim isključenjima struje ljeti. Simetrija je gotovo poetska: Musk gradi svoju utopiju na leđima infrastrukture koja se ruši pod teretom njegove vlastite vizije.

I na kraju, ne smijemo zaboraviti Pat Gelsingera, čovjeka koji je trebao biti spasitelj Intela, a umjesto toga predsjedao najvećim strategijskim raspadom u povijesti poluvodiča. Dok je AMD tiho preuzimao tržište servera s čipovima koji su učinkovitiji, a Nvidia kovala monopol s GPU-jevima, Gelsinger je držao govore o "Intel renesansi" i građenju ogromnih tvornica diljem SAD-a, zahvaljujući milijardama iz CHIPS Acta. Te fabrike, kad (i ako) se završe, bit će najveći prožderači energije od svih — proizvodnja čipova je nevjerojatno intenzivna.

I tako imamo ironiju da čovjek koji je trebao osigurati američku suverenost u proizvodnji čipova zapravo ubrzava energetsku krizu koja će oslabiti tu istu naciju. To je kao da najaviš renesansu dok ti kuća gori, i onda tražiš pohvale što si donio boce s benzinom za ukras. A što mi, ostali, u svemu tome? Mi koji plaćamo račune, koji živimo u gradovima gdje se ne mogu graditi nove stanogradnje jer nema kapaciteta u mreži za njih, koji gledamo kako se industrija seli iz Europe jer troškovi energije postaju neodrživi?

Mi smo publika na ovom spektaklu. Naša uloga je da šutimo, platimo više, i čekamo da nam se isporuči ta čarobna budućnost u kojoj će AI riješiti sve naše probleme — nakon što, naravno, sam stvori nekoliko desetaka novih. Postoji trenutak u svakoj tehnološkoj pomami kada se hype sudari s fizikom, s ekonomijom, s ograničenjima stvarnog svijeta. Dot-com balon je pukao kada se ispostavilo da ljudi neće kupovati kućne ljubimce online po cijeni Porschea.

Metaverse je propao kada su ljudi shvatili da im je dosadno hodati virtualnim hodnikom u slušalicama koje znoje čelo. AI balon će se sudariti s najtvrdļom, najnepromjenjivijom stvari od svih: sa zakonom o očuvanju energije. Ne možeš stvoriti nešto iz ničega. Svaki izračun, svaki parameter u tom ogromnom modelu, plaća se otpuštanjem topline u atmosferu i crpljenjem električne energije iz mreže koja je već na rubu kolapsa.

Sjećam se finala kadetskog prvenstva Hrvatske 1985., kada sam čuvao Tonija Kukoča. Stajao sam ispred njega, sav u napetu poziciju, pratio sam njegova ramena, njegove noge, pokušavao predvidjeti njegov sljedeći potez — i bio sam potpuno nemoćan. Tip je jednostavno operirao u drugoj dimenziji, svaki moj pokret bio je reakcija na njegovu akciju koja je već bila prošlost. Osjećaj je bio ponižavajuće jasan: postoji netko tko je toliko iznad tebe da je sama ideja natjecanja smiješna. theverge.com

Izvor: theverge.com