Kada je oružje postalo usluga

Sve počinje s najiskrenijim od svih pitanja — ako stvoriš mašinu koja može pronaći svaku ranjivost u svakom sustavu na planeti, kome je onda prvo prodaš? Odgovor, naravno, nije 'najboljem ponuđaču' ili 'najodgovornijem partneru'. Odgovor je 'onome tko će ti dati najviše novca i najviše moći da to više nikome ne prodaš'. To nije teorija zavjere, to je jednostavna aritmetika tržišta. A upravo se taj kalkulus odvija u jednom bijelom zdanju u Washingtonu, gdje se pregovara o pristupu AI modelu koji ne stvara slike mačaka u svemirskim odijelima, već metodološki razara digitalnu infrastrukturu čitavog svijeta. To nije tehnologija, to je ultimativni alat za ucjenu. I svi se sada pretvaraju da je to samo još jedan software deal.

Dijagnoza je, po Houseovu, jasna: pacijent pati od akutne kognitivne disonancije uz kronične komplikacije licemjerja. S jedne strane, taj ti ljudi koji drže sastanke nose maske zabrinutosti i govore o 'odgovornom AI-u' i 'sigurnosnim protokolima'. S druge strane, želja za onim što taj model može učiniti — mogućnost da se u roku sat vremena mapiraju sve slabosti potencijalnog protivnika, da se hakiraju banke, energetski sustavi, bolnice — ta je želja toliko jaka da znoj na čelu nije od straha, već od uzbuđenja. To je kao da su izumili atomsku bombu koja ne uništava građevine, već samo čita sve tajne i otvara sve brave, a sad se svađaju hoće li je testirati u pustinji ili odmah isporučiti generalima. Samo što ovdje nema pustinje. Testiranje se vrši na živom tkivu globalne mreže.

Cunk metoda bi ovdje postavila pitanje: ako je ova stvar toliko opasna da je čak i Pentagon, institucija čiji je budžet veći od BDP-a mnogih zemalja, odmah stavila na crnu listu, zašto uopće postoji razgovor o njenom dijeljenju? Zar nije logičnije da se takav kod zaključa u neki bunker, prebriše s tvrdih diskova i nad njim odsvira requiem, uz molitvu da ga nitko drugi nije već kopirao? Odgovor leži u jednoj od onih ljudskih osobina koje se rijetko spominju u tech brošurama: pohlepi. Vlastita sposobnost da se nekoga drugog uništi postaje toliko vrijedna da je opasnost od vlastitog uništenja sekundarna. To je poslovni model temeljen na mutualno osiguranom kaosu.

Pogledajmo to kroz Bourdainovu leću — kao kuhinju jednog vrlo posebnog restorana. Glavni je šef napravio jelo od kojeg bi, ako ga netko drugi pojede, sigurno umro. Ali ono je tako ukusno, tako moćno, tako jedinstveno. I sada u kuhinju ulaze ljudi u odijelima i govore: 'Mi bismo to platili. Mnogo. Ali samo pod uvjetom da više nikome ne skuhate isto jelo. Zapravo, dajte nam i recept, da ga možemo zaključati u sef.' A šef, znajući da je recept već prošaptan konkurenciji, ali da je on jedini sa svim sastojcima, sada pregovara o cijeni ne samo za jelo, već i za svoju šutnju. Aroma u zraku nije od začina, već od straha i pohlepe. I svi udvarajuči oko tog stola znaju da će, čim se dogovore, morati jesti iz istog tanjura. Povjerljivost je na jelovniku, a desert će biti paranoja.

Za one koji su gradili internet od početka, poput mene s Kvarner Net-om sredinom devedesetih, ovo nije ništa novo. To je samo najnovija, najsofisticiranija iteracija vječne borbe između otvorenosti i kontrole. Mi smo digli prve servere s idejom da povezujemo ljude i dijelimo znanje. Ranjivosti su postojale, hakiranja su se događala, ali to je bio dio rasta — kao što su djeca bolesna da izgrade imunitet. Sada se radi o nečem sasvim drugom. To nije pojedinac koji hakira banku iz šupa. To je sustavna, automatizirana, industrijalizirana mogućnost za digitalni rat koji se može pokrenuti pritiskom na tipku. I oni koji bi trebali biti nadzornici, postali su glavni zainteresirani za najamninu.

Što to znači za nas, za one koji koriste te sustave svaki dan? To znači da će sigurnost postati luksuz. Da će cijena zaštite biti ne samo novac, već i podatci, i povjerljivost, i sloboda. Već vidimo kako se granice brišu — ako jedan model može eksploatirati ranjivost u iOS-u ili Windowsu, tko će ga zaustaviti da to ne učini? Država koja ga je kupila? Ili će ga, naprotiv, poticati da to učini što je prije moguće, dok još nitko drugi nema tu informaciju? Rat informacijama više neće biti špijunaža, bit će instantna dezintegracija protivničke sposobnosti. A mi, civili, bit ćemo kolateralna šteta u tom procesu. Naš će bankovni račun, naš zdravstveni karton, naša povijest pretraživanja postati pješaci u tuđoj igri moći.

I tako dolazimo do suhe, nikolsonovske istine: naravno da će se prodati. Sve se prodaje. Savjeti za etiku, izjave o namjerama, obećanja o dobrobiti čovječanstva — to je samo pakiranje. Jezik kojim se opravdava neizbježno. Prodavat će se zato što se može prodati, a kupovat će se zato što se boje da će netko drugi kupiti prvi. To je tržište straha, a strah je uvijek bull market. Jedina stvar koja se neće prodati je odgovornost. Ona nije na listi zaliha.

Konačni zaključak nije optimističan. Ovo nije prekretnica, ovo je samo ubrzanje. Mi ne gledamo rođenje novog oružja, mi gledamo kako se staro, prljavo poslovanje — poslovanje strahom i moći — seli u potpuno novi digitalni dom. I dok se u Washingtonu dogovara cijena, ostatak svijeta treba shvatiti jednu jednostavnu činjenicu: kada je oružje postalo usluga, pretplata na sigurnost postaje doživotna robija.

Izvor: thenextweb.com

Izvor: thenextweb.com

Izvor: thenextweb.com