Akademska svečanost bez zrna soli

Filozofski fakultet u Rijeci proslavio je svoj dan. Bila je svečana sjednica, bilo je nagrada, bilo je zamjenika gradonačelnice, bilo je prigodnih riječi — sve po protokolu, sve kako treba, sve kao da je netko napisao scenarij za lokalnu televiziju 1998. godine i sad ga svake godine samo prepisuju s novim datumom. Problem je što se na toj svečanosti nije čula ni jedna jedina rečenica koja bi vrijedila išta osim minute nakon što je izgovorena.

Nije da očekujem da će dekanica na svečanoj sjednici izvaditi mikrofon i reći: „Ljudi, u kurcu smo, knjižnica nam je u stanju iz 1985, studenti rade u Konzumu jer nemaju posla u struci, a jedini koji ozbiljno zarađuju na znanju su oni koji su otišli u Irsku prije deset godina." To se ne radi. To bi bilo nepristojno. Umjesto toga, svi sjedimo, klimamo glavom, tapšemo jedni druge po ramenu i glumimo da je sve u redu dok sustav oko nas škripi kao brod koji tone u tišini.

Ali evo što me jebeno zanima — tko je dobio nagradu za najbolji studentski rad na temu „Kako preživjeti s plaćom od 800 eura u Rijeci"? Nitko, jer takav rad ne postoji. Postoje radovi o Foucaultu i biopolitici, o rodnim studijama i diskurzivnim praksama, o svemu što je akademski korektno i sigurno. I to je u redu, to je posao fakulteta. Ali dok se na svečanoj sjednici dijele priznanja za postignuća u nastavi i znanosti, iza zidova te iste zgrade sjedi generacija studenata koja je pametnija od bilo kojeg profesora kad je u pitanju snalaženje u svijetu koji ne nudi nikakve garancije.

Pogledajte prosječnog studenta treće godine Filozofskog. On zna da diploma ne znači posao. Zna da će vjerojatno raditi u call centru, u turizmu ili u struci — ali u Irskoj, Njemačkoj ili Nizozemskoj. Zna da je hrvatsko tržište rada za humaniste surovo i neumoljivo, da je konkurencija ogromna, a pozicija malo. I unatoč tome, on sjedi na predavanjima, piše eseje, polaže ispite i na kraju dođe na svečanu sjednicu da plješće ljudima koji su napisali rad o nečemu što nema veze s njegovom stvarnošću.

Nije problem u profesoru koji je dobio nagradu. Problem je u tome što sustav nagrađuje one koji su najbolji u igri koja se igra — objavljivanje radova, citati, projekti, konferencije — a ne one koji su najbolji u pripremanju studenata za svijet koji ih čeka. I nije to samo problem Filozofskog fakulteta u Rijeci, to je problem cijelog obrazovnog sustava koji funkcionira kao da je 1985. godina i da diploma automatski otvara vrata.

Znate kako se to zove u IT-u? Legacy sustav. Naslijeđeni sustav koji radi, ali je spor, neefikasan, pun bugova i košta više da ga održavaš nego da ga zamijeniš. Samo što u IT-u takve sustave gasiše i migriraš na nešto novo. U obrazovanju ih nastavljaš financirati i dijeliti nagrade ljudima koji su najbolji u održavanju statusa quo.

Filozofski fakultet u Rijeci nije izoliran slučaj. To je ogledalo cijelog hrvatskog društva — svečane sjednice, prigodne riječi, nagrade za one koji su se dobro uklopili, i tišina o onome što stvarno boli. A boli činjenica da smo stvorili sustav u kojem je pametnije otići nego ostati, u kojem je diploma sve rjeđe garancija posla, u kojem se akademska zajednica sve više zatvara u svoj mjehurić dok vani svijet gori.

I zato, svaka čast nagrađenima. Stvarno. Znam da je teško objaviti rad u renomiranom časopisu, da je teško dobiti projekt, da je teško održati kvalitetu nastave kad ti je plaća ispod prosjeka. Ali dok vi primate nagrade, vaši studenti već pakiraju kofere za Dublin, Berlin i Amsterdam. I neće se vratiti.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Izvor: fiuman.hr