Artemis II je završila, posada je doma, a znanstvenici su ostali na zemlji da obrađuju podatke koje je misija donijela

To je svemirski program u 2025. godini — ogroman, skup i spor, kao da se netko natječe s vlastitom birokracijom. I pobjeđuje.

Nije da nemam poštovanja prema inženjerima koji su to izveli. Ljudi su poslali druge ljude oko drugog nebeskog tijela i vratili ih žive. To je jebeno impresivno, bez obzira na sve. Ali kad pogledaš omjer uloženog i dobivenog, dobiješ osjećaj da gledaš NASA-u kako vozi Ferrari u prvom stupnju prijenosa — motor urla, dim iz auspuha, ali auto jedva da se miče.

I onda dođeš do dijela gdje piše da se istraživanje nastavlja na Zemlji. Naravno. Jer je lakše, jeftinije i sigurnije analizirati podatke u laboratoriju nego ih skupljati na licu mjesta. To je kao da pošalješ detektiva na mjesto zločina, on pogleda kroz prozor, vrati se u ured i kaže: "Sada ću na temelju onoga što sam vidio rekonstruirati što se dogodilo." Može, ali nije isto.

Problem je u tome što je cijeli svemirski program postao industrija koja proizvodi više papira nego stvarnog napretka. Svaka misija generira tone izvještaja, studija, dokumenata o sigurnosti, procedura i protokola. Dokumentacija je toliko debela da bi mogla poslužiti kao toplinski štit za povratak u atmosferu. Ali stvarni pomak? Korak naprijed, dva koraka u stranu, jedan natrag.

Podsjeća me na dane kad smo postavljali prve dial-up veze u Rijeci. Trebalo je spojiti dvije točke — korisnika i internet. Danas bi za istu stvar trebalo etičko povjerenstvo, studiju utjecaja na okoliš, tri razine menadžmenta i projektora koji bi objasnio zašto je modem uopće potreban. I na kraju bi netko rekao: "Idemo prvo napraviti pilot-projekt u labosu."

Artemis II je pilot-projekt. I to je u redu. Ali cijena tog pilota je tolika da bi se s njom mogao financirati čitav hrvatski proračun za znanost sljedećih deset godina. I opet bi ostalo za most na Krk.

Koji kurac radimo? Gradimo svemirske brodove koji su toliko komplicirani da ih ne možemo popraviti ako se nešto pokvari, pa šaljemo ljude u orbiti s nadom da ništa neće puknuti. I onda slavimo kad se vrate živi, kao da je to iznad očekivanja. Nije. To je minimum.

Ali najveći apsurd je u tome što se svi ti podatci prikupljaju da bi se jednog dana, možda, za deset godina, netko usudio reći: "Idemo na Mars." I onda će trebati još pedeset milijardi, još deset godina kašnjenja i još jedna generacija znanstvenika koja će provesti karijeru obrađujući podatke s misije koja je samo testirala je li moguće poslati ljude oko Mjeseca bez da se smrznu ili poginu od zračenja.

I odgovor je: da, moguće je. Ali po cijeni koja je toliko visoka da bi se s njom moglo financirati deset drugih misija koje bi dale više znanja po manjoj cijeni. Samo što te misije nisu sexy. Ne staju na naslovnicu. Ne dižu proračun agencije.

Zato imamo Artemis. Skup, spor, birokratski monstrum koji proizvodi znanost kao što tvornica proizvodi papir — puno, ali malo toga stvarno koristiš.

I dok znanstvenici u Houstonu i drugdje obrađuju podatke, ja se pitam: što smo zapravo naučili? Da možemo poslati ljude oko Mjeseca i vratiti ih? To smo znali 1969. Da je svemir opasan? To smo znali od prvog leta. Da su podatci korisni? Naravno, ali po kojoj cijeni.

Artemis II je dokaz da smo sposobni ponoviti ono što smo već napravili, ali s više nula na računu i više procedura u mapi. To nije napredak. To je inflacija.

Ako je svemirski program ogledalo društva, onda smo mi društvo koje troši više na održavanje postojećeg nego na stvaranje novog. Koje slavi povratak na staro kao da je otkriće. Koje mjeri uspjeh u tonama dokumentacije, a ne u milimetrima pomaka.

I tako ćemo nastaviti. Sljedeća misija, sljedeći podatci, sljedeći izvještaj. I za dvadeset godina netko će napisati istu kolumnu, samo s drugim brojevima i drugim imenom misije.

Jedina konstanta u svemirskom programu je sposobnost da se ništa bitno ne promijeni, a da sve izgleda kao ogroman uspjeh.

Izvor: science.nasa.gov