Autocesta kao ruski rulet

Jebena autocesta A1 kod Biska, južno od Splita, i čovjek koji je odlučio da su prometni znakovi samo prijedlog, a ne uputa. Ušao je u suprotnom smjeru, napravio kaos, više osoba ozlijeđeno, hitna na terenu, snimka na portalima. I sad svi klimaju glavom i pitaju se: koji kurac je tom tipu bilo u glavi? Dobro pitanje. Ali još bolje pitanje je: zašto nas to uopće iznenađuje?

Nije iznenađuje. Nije slučajno. Nije greška. To je sistemski problem koji se zove "infrastruktura dizajnirana za ljude koji su u stanju napraviti jednu jedinu stvar kako treba, a oni su u stanju napraviti sto stvari krivo". Autoceste su građene na pretpostavci da je vozač minimalno kompetentan, priseban, i da razumije da crveni krug s bijelom crtom znači "zabranjen ulaz". Problem je što ta pretpostavka pada u vodu čim netko odluči da je pravilo za druge, a ne za njega. Ili što je još gore — da je jednostavno zbunjen, dezorijentiran, i umjesto da stane na prvom mjestu gdje može, nastavi dalje jer je "pa valjda će već biti neki izlaz".

A hoće li biti? Neće. Bit će sudar. Bit će ozljede. Bit će hitna, policija, očevid, i još jedna vijest na portalu koju ćemo pročitati, poslati trojici prijatelja uz komentar "lik je lud", i nastaviti dalje s danom. I tako u krug. Dok se ne dogodi netko kome se neće moći poslati ništa jer više nije tu da bi ga bilo briga.

I sad, mogao bih ovdje napraviti klasični obrt i reći: "A što je s odgovornošću sustava? Zašto nema boljih barijera, senzora, kamera, automatskog zaustavljanja?" I imao bih pravo. Tehnologija postoji. Senzori na ulazima koji detektiraju vozilo u suprotnom smjeru i pale alarm, podižu rampu, šalju signal operateru. Sustavi koji preko promjenjive signalizacije upozoravaju vozače na nadolazeću opasnost. Kamere koje u realnom vremenu analiziraju situaciju i automatski pozivaju hitne službe. Sve to postoji. Sve to radi. Ali ne radi na A1 kod Biska. Jer košta. Jer treba održavanje. Jer netko mora sjediti u centru i gledati u monitor, a taj netko košta plaću. I tako se vratimo na istu stvar: prevencija je skupa, a posljedice su — pa, tu su da ih plati netko drugi. Osiguranje. HZZO. Porezni obveznici.

A to je onaj dio koji me jebeno živcira. Ne živcira me čovjek koji je pogriješio. Ljudi griješe. To je ljudski. Živcira me sustav koji zna da ljudi griješe, ali odluči da je jeftinije popravljati štetu nego spriječiti je. To nije pametno. To nije učinkovito. To je kalkulacija koja izgleda dobro na papiru dok ne dođe trenutak kad netko umre zato što je "isplativije" bilo ne staviti senzor na rampu.

I tako smo opet tu. Autocesta A1, prekrasna prometnica koja spaja sjever i jug, more i kontinent, turiste i domaće. I jedan čovjek koji je ušao u suprotnom smjeru. I više osoba ozlijeđenih. I snimka koja će se vrtjeti po društvenim mrežama dok ne dođe nova. I pitanje koje nikad nećemo postaviti onima koji odlučuju o sigurnosti: koliko vas košta jedan ljudski život kad ga stavite u proračunsku stavku?

Jer očito — imate broj. I očito vam se isplati.

Izvor: riportal.net.hr