Azil za pse u tri godine, ili kako se u Hrvatskoj planira isto koliko i gradi

Četrdeset i četiri psa, izgladnjela i bolesna, pronađena na Učki. To nije vijest. To je statistika koja se ponavlja svakih nekoliko mjeseci, kao loš loop u programu koji netko odbija debugirati. Pa se na Aktualnom satu Županijske skupštine netko sjeti da je to moralno i zakonski neprihvatljivo, što jest, i odluči da će se u iduće tri godine napraviti moderan azil na području Klane. Tri godine. Za azil. U istočnoj Europi. Gdje se kuće grade preko vikenda.

Nije da ne vjerujem u planiranje. Radio sam u IT-u dovoljno dugo da znam da roadmap bez rokova nije roadmap nego lista želja, a lista želja bez budgeta je sanjarenje uz kavu. Ali ovo nije softver. Ovo je beton, kavezi, veterinarska oprema i ljudi koji će morati raditi s životinjama koje su prošle pakao. I tri godine. Jebote. Za to vrijeme OpenAI izda tri modela koji su pametniji od prosječnog političara, a mi još uvijek čekamo da netko stavi krov nad glavu psima koje smo sami napustili.

Jer tu je kvaka. Napuštene životinje ne padaju s neba. One su tu jer ih netko ostavi. taj onaj sustav koji sad planira azil, godinama je šutio dok su udruge i volonteri krpili rupe koje je institucija ostavila otvorene. I sad se čude što je netko podigao pitanje. Kao da je problem nastao jučer, kad su kamere snimile 44 mršava psa. Kao da nije bilo upozorenja, apela, članaka i molbi. Kao da se sustav probudio tek kad je postalo previše ružno za ignorirati.

Najbolji dio? Moderan azil. Što točno znači u ovom kontekstu? Hoće li imati grijane podove i streaming servis za pse? Ili će to biti još jedan betonski blok s rešetkama, ofarban u optimistične boje, s natpisom "moderno" jer je netko ugradio LED rasvjetu? U IT-u znamo što znači "moderno" u javnom sektoru. To je onaj upgrade koji zakasni pet godina, košta duplo više nego što je planirano, i na kraju radi ono što je trebao raditi od početka, ali samo 60% vremena.

I tu dolazimo do ključnog pitanja. Zašto tri godine? Zašto ne jednu? Zašto ne sad? Odgovor je poznat svakome tko je ikad radio s javnim novcem. Prvo ide projektna dokumentacija, pa natječaj, pa žalbe, pa poništenje natječaja, pa novi natječaj, pa izvođač koji nema kapaciteta, pa produženje roka, pa dodatni radovi, pa još jedan produžetak. I na kraju, za tri godine, otvori se nešto što je trebalo biti gotovo za 18 mjeseci. A psi? Oni su u međuvremenu ili spašeni od strane udruga koje rade besplatno, ili ih više nema.

Nije da ne cijenim napor. Svaka najava azila je bolja nego nikakva najava. Ali problem je što se najava pretvorila u alat za gašenje požara na Aktualnom satu, umjesto da bude dio sustavnog rješenja. Jer sustavno rješenje ne uključuje samo azil. Uključuje i registraciju, i mikročipiranje, i kazne za napuštanje, i edukaciju, i financiranje udruga koje već rade posao koji država ne radi. Bez toga, azil je samo parking za problem. Lijep, moderan, skup parking, ali i dalje parking.

Podsjeća me na stare dane Kvarner Neta, kad smo klijentima obećavali brzine koje infrastruktura nije mogla isporučiti. Razlika je što smo mi bar znali da lažemo i trudili se sustići obećanja. Ovdje se čini da svi znaju da je tri godine previše, ali nitko neće reći jer je lakše kliznuti u budžet i nadati se da će netko drugi riješiti problem dok se papiri slažu.

I na kraju, najgore od svega. Četrdeset i četiri psa su samo vrh sante. Ispod je stotine njih koje nitko ne vidi, u šumama, napuštenim kućama, uz ceste. I dok se planira azil u Klani, oni i dalje čekaju. Neki od njih neće dočekati ni prvi kamen temeljac. Ali hej, bar će biti moderan.

Izvor: fiuman.hr