Bok Zemljo!

Četrnaest puta u jednom danu sunce se ponovo rađa iznad Zemlje, dok astronauti na Međunarodnoj svemirskoj postaji uživaju u spektaklu koji ljudima na tlu izgleda kao nedostižna bajka. Svi ti bljeskovi zore rađaju se u doslovnom smislu, dok se u isto vrijeme na planetu odvijaju dramatične borbe za vlast, novac i resurse koje mogu odvesti čovječanstvo do ruba ponora. Koji kurac, zar ne? Dok se astronauti dive prizorima koje većina nas može samo sanjati, zaboravljamo da je svijet na zemlji prepun sranja koja nam ne daju ni trenutka mira.

Zamislite ovo: astronaut Christopher Williams, sa svojom kamerom u ruci, snima zoru iz svemira dok mi ovdje na Zemlji gubimo tlo pod nogama zbog političkih igara koje vode bogatiji i moćniji. Čudno je to kako ljudi odlučuju da li će biti na strani tehnologije koja nas može odvesti na Mars ili će umjesto toga biti zaokupljeni pitanjima koja nas drže na istoj razini, kao da smo u nekoj vrsti sociološkog reality showa. Svijet se okreće, a mi ostajemo zakovani na mjestu, opsjednuti svakodnevnim dramama koje su daleko od onih galaktičkih.

Zamislite kako astronauti prelijeću iznad nas, 16 puta tijekom 24 sata, promatrajući napredak ljudskog dostignuća. I dok oni slave visoko u nebu, mi se borimo protiv vlastitih demonâ. Da li je svemir stvarno mjesto gdje ćemo naći rješenja za probleme koje smo sami stvorili? Ili će nas, poput besmislenih igara moći, samo još dublje zakopati u tlo? Ako je svemir naš sljedeći korak, postavlja se pitanje: tko će nam pomoći u čišćenju ovog sranja koje smo napravili na Zemlji?

Svim tim inovatorima koji se bore za mjesto na svemirskoj postaji, lako je zaboraviti koliko je svijet na tlu kompliciran. Dok se NASA pohvaljuje svojim naprednim istraživanjima, dok se astronauti smiju i uživaju u zrakama sunca, ovdje se voda i zrak zagađuju, a društva se raspadaju zbog povratka straha i netolerancije. Naša sposobnost da ostvarimo nevjerojatne stvari u svemiru ne bi trebala doći na račun naše sposobnosti da se ponašamo kao ljudska bića ovdje na planeti.

Možda je najbolja stvar koju možemo učiniti zamisliti da nas i dalje gledaju s visine. Dok astronauti uživaju u spektaklu svemira, možda bi bilo dobro da se sjetimo onoga što nas povezuje. I dok se NASA bori s izazovima svemirskih misija, ovdje smo svi mi uhvaćeni u vrtlog svakodnevnog života, angažirani u borbi za opstanak, bez obzira na to koliko vrtoglavo izgledali naši problemi.

Ali, koji kurac, zar ne? Na kraju dana, oni koji gledaju s neba mogu se smijati našim patnjama, dok mi tražimo smisao u kaosu koji nas okružuje. Možda je najbolje da se svi posvetimo pokušaju razumjeti zašto toliko ljudi gleda prema nebu, dok se istovremeno zaboravlja na ljepotu koja se nalazi među nama. Da li će nas svemir spasiti? Ili će nas samo još dublje uvući u bezdan naših vlastitih iluzija?

U svijetu gdje se zore rađaju iznad nas, a mi ostajemo zarobljeni u vlastitim obmanama, možda bismo trebali prestati gledati u zvijezde i početi se fokusirati na ono što imamo ovdje. Jer dok se astronauti dive zoru na rubu svemira, mi se trebamo suočiti s vlastitim zoru, onim što nas čini ljudima. Budućnost je stigla. Donijela je račun.

Izvor: nasa.gov