Bor grafena i kvantni ledeni kristal: materijal koji će promijeniti sve, ali ne brini, još uvijek...

Pedeset godina traženja, pet kontinenata laboratorija i jedna stabilna verzija borgrafena na površini trodimenzionalnog kristala — znanstvenici sa Tohoku sveučilišta su napravili ono što se desetljećima smatralo nemogućim. Materijal koji bi trebao riješiti problem slabih elektronskih interakcija grafena, otvoriti vrata visokotemperaturnoj supravodljivosti i donijeti energetski učinkovitije elektroničke uređaje. Zvuči kao znanstvena fantastika, ali eto, sjedi u laboratoriju u Japanu i čeka da ga netko pretvori u proizvod koji ćeš kupiti za pet godina, ako budeš imao sreće i ako prije toga ne izmisle nešto bolje.

Kvantni tekući kristal. To je ono što su otkrili kad su uspjeli stabilizirati bor na površini kristala. Zvuči kao nešto između znanstvene fantastike i onoga što bi ti prodao lik na sajmu elektronike koji tvrdi da njegov kabel za punjenje poboljšava seksualni život. Ali nije. Ovo je stvarno. Problem s grafenom je oduvijek bio taj što su njegove elektronske interakcije bile preslabe za bilo kakvu ozbiljnu supravodljivost na visokim temperaturama. Kao da imaš sportski auto s motorom od kosilice — izgleda futuristički, ali ne ide nikamo. Bor, taj mali štreber iz periodnog sustava, sada dolazi kao turbo punjač.

I tu dolazimo do onoga što me uvijek nasmije u svijetu znanosti o materijalima. Svaki put kad netko objavi ovakvo otkriće, mediji skaču kao da će sutra tvoj mobitel raditi na sobnoj temperaturi bez baterije. "Revolucija u elektronici", "Novo doba računarstva", "Kraj Mooreovog zakona" — sve to već čujemo trideset godina. I svaki put ispadne da je otkriće stvarno, ali put od laboratorija do tvornice traje duže nego što treba da se isplati kredit za stan. Jebote, još uvijek čekamo na kvantno računalo koje će riješiti sve probleme čovječanstva, a ono što imamo danas je frižider veličine sobe koji ponekad točno izračuna 2+2.

Ali ovdje ima nešto drugačije. Bor na površini trodimenzionalnog kristala nije samo još jedan dvodimenzionalni materijal koji ćeš morati ljuštiti kao luk. Ovo je stabilno, ponovljivo, i što je najvažnije — ne zahtijeva egzotične uvjete koji postoje samo u laboratorijima s budžetom male države. To je kao da si otkrio da tvoja baka zna napraviti najbolji kolač na svijetu, ali umjesto da ti da recept, ona ti kaže da moraš otići na Tibet i meditirati trideset godina. Ovdje su dali recept. I to je ono što me drži budnim.

Zamisli svijet u kojem tvoj laptop ne postaje vruć kao štednjak nakon što otvoriš treći tab u browseru. Zamisli bateriju koja traje tjedan dana, a ne pola dana. Zamisli da ne moraš nositi power bank veličine cigle samo da preživiš do kraja radnog dana. To je ono što ovo otkriće obećava. I to je ono što me čini skeptičnim, jer sam u IT-u trideset godina i naučio sam jednu stvar — ako nešto obećava previše, vjerojatno je previše dobro da bi bilo istinito. Ali ne zato što je laž, nego zato što je put od obećanja do realizacije popunjen leševima startupa koji su pokušali skalirati ono što nije bilo spremno za skaliranje.

Pogledajmo malo povijest. Grafen je otkriven 2004. godine. Dvadeset godina kasnije, još uvijek ga koristimo uglavnom u laboratorijima i nekoliko specijaliziranih aplikacija. Dvadeset godina. To je duže nego što je trebalo čovječanstvu da ode od prvog leta do slijetanja na Mjesec. A opet, svaki put kad netko spomene grafen, mediji pišu kao da će sutra tvoj auto letjeti. Isto će biti i s ovim. Bor grafen će biti sljedeća velika stvar. Za deset godina. Možda. Ako se netko ne sjeti da napravi još jedan startup koji će prodavati maglu umjesto proizvoda.

I tu dolazimo do onoga što me najviše živcira u cijeloj priči. Dok znanstvenici u Tohokuu rade svoj posao, dok se muče s kristalima i kvantnim stanjima, negdje u Silicijskoj dolini netko već priprema pitch deck za investitore. "Mi smo Uber za bor grafen", reći će. "Revolucionirat ćemo industriju poluvodiča", obećat će. I dobit će milijune dolara. I propast će za tri godine. I onda će netko drugi doći s istom idejom, samo što će ovaj put umjesto "Uber" reći "AI-powered platforma za bor grafen" i dobit će još više novca. I tako u krug.

Ali nemojmo biti potpuni pesimisti. Ovo otkriće je stvarno i važno. Kvantni tekući kristal je nešto što postoji u teoriji već desetljećima, ali ga nitko nije uspio stabilizirati na ovaj način. To je kao da si deset godina pokušavaš složiti Rubikovu kocku, a onda jednog dana netko dođe i kaže: "E, zapravo, trebaš okrenuti ovaj dio prvo." I odjednom sve klikne. I to je ono što mi se sviđa u znanosti — ta nevjerojatna sposobnost da se nađe rješenje tamo gdje su svi mislili da ga nema.

A što to znači za nas obične smrtnike? U sljedećih pet godina — ništa. Apsolutno ništa. Tvoj mobitel će i dalje biti vruć, baterija će i dalje trajati jedan dan, a ti ćeš i dalje plakati kad vidiš cijenu novog iPhonea. Ali za deset godina, kad se ova tehnologija probije iz laboratorija u tvornice, kad netko smisli kako je proizvesti u velikim količinama po prihvatljivoj cijeni — tada ćeš vidjeti razliku. I tada ćeš se sjetiti ovog članka i reći: "Jebote, bio je u pravu."

Ali do tada, nastavi pratiti vijesti, čitaj o novim otkrićima, i nemoj se previše uzbuđivati. Jer znanost je kao dobar Negroni — treba vremena da se napravi, treba strpljenja da se uživa, i ako ga piješ prebrzo, samo ćeš dobiti glavobolju. A ovo otkriće je predjelo koje najavljuje obrok koji će stići za deset godina. I to je u redu. Neke stvari jednostavno ne mogu biti instant.

Izvor: phys.org