Boston Globe Reporter's Wicked Accent i zaboravljeni umijeća koja još uvijek vrijede

Dvadeset četiri sata dnevno. To je otprilike koliko vremena globalna medijska mašinerija posvećuje analizi jednog regionalnog naglaska koji je postao viralni hit. Boston Globe reporterica Emily Sweeney pojavila se na Bloombergovom showu, a internet je poludio za njezinim "wicked" govorom. To je savršena, bezazlena vijest za vikend — slatka, lokalno obojana, potpuno bezopasna. I upravo zato je toliko opasna. Jer dok se cijeli jedan segment novinarske industrije pretvara u antropološku studiju o tome kako stanovnici Bostona izgovaraju riječ "car", drugi segment iste te industrije propušta pričati o činjenici da je taj taj grad, i tu istu rijeku govora, kupila korporacija koja prodaje maglu u tehnološkom pakiranju. To nije slučajnost. To je simptom.

Pacijent pokazuje klasične znakove akutne distrakcije uz kroničan nedostatak svrhe. Dijagnoza: medijska hiperinflacija, gdje je vrijednost stvarnih informacija toliko pala da se kao vrijedna vijest može prodati bilo što što izazove blagi osjećaj nostalgije ili lokalnog ponosa. Terapija: nepoznata, jer nitko ne želi liječiti bolest koja donosi klikove. Bloomberg, ozbiljna financijska kuća, pušta segment o naglascima. CNN ima redovitu rubriku o "čarobnim riječima" iz različitih dijalekata. Sve je to divno i šareno i humano. I potpuno beskorisno u trenutku kada se odvija najveća konsolidacija moći i kapitala u povijesti tehnologije, a javni diskurs je zauzet raspravom je li "chowder" juha ili način života.

Ako je ovo sadržaj koji nam treba da ne propustimo bitne vijesti, koje su to, zaboga, vijesti koje propuštamo? Logika je jebeno besprijekorna: eto nas, skupljamo se oko digitalnog logorskog vatra, slušamo kako netko izgovara "Harvard Yard" s toliko izostavljenih R-ova da zvuči kao stroj za mekanje leda, i osjećamo se povezano. Dok, recimo, taj taj Bloomberg u drugom segmentu tog istog showa vjerojatno analizira kako neka hedge fund kuća shorta cijelu regiju zbog klimatskih rizika, ili kako se lokalne novine poput Boston Globea bore za opstanak jer im je oglašivački revenue otišao u ruke platformi koje su temeljno ravnodušne prema bilo kakvom naglasku, wicked ili ne. To je moderna verzija rearranging deck chairs on the Titanic, samo što smo umjesto stolica počeli preslagivati samoglasnike.

Ovdje nije problem što se priča o naglascima. Problem je što se o naglascima priča umjesto o nečemu drugom. To je sofisticirani oblik održavanja statusa quo. Drži publiku dovoljno zabavljenu da ne postavlja neugodna pitanja. Daj im nešto što mogu dijeliti, nešto što izaziva topli osjećaj "ja znam taj šaljivi izraz", dok se u pozadini odvijaju transakcije koje će im trajno promijeniti život. Industrija koja je nekada imala funkciju čuvara demokracije sve se više pretvara u kreatora vibe-a. A vibe, ma koliko bio wicked, ne može ti platiti račun za struju niti objasniti zašto ti je mirovinski fond izložen prekomjernom riziku.

Postavlja se naivno, apsurdno pitanje: ako imamo toliko napredne algoritme koji mogu prepoznati i oponašati bilo koji naglasak na svijetu, zašto taj ti alati ne mogu generirati jedan jedini, jebeni, istinit i relevantan članak o tome tko zapravo kontrolira infrastrukturu tog istog svijeta? Odgovor je jednostavan: jer prvo donosi engagement, a drugo donosi tužbe. Jer prvo je lako za prodati, a drugo je teško za napisati. Jer prvo stvara zajednicu, a drugo je često dijeli. Naša tehnološka moć je postala toliko velika da možemo digitalizirati i arhivirati svaki nijansu ljudskog govora, ali naša kolektivna volja da upotrijebimo tu moć za nešto što nije zabava ili nadzor je otprilike velika kao apetit za još jednim podcastom o produktivnosti.

I tu dolazimo do srži problema. Ova priča o naglasku nije samo simptom medijske bolesti. Ona je savršena metafora za stanje cijele tehnološke industrije. Fokusira se na površinu, na karakteristiku, na ono što je neobično i što se lako pakira. Dok se sustav, infrastruktura, ekonomija i moć koja stoji iza te površine — to što zapravo određuje hoće li taj naglasak uopće preživjeti sljedećih pedeset godina — prepušta tržištu, algoritmima i onima koji imaju kapital da ih kontroliraju. Brinemo hoće li AI uništiti regionalne dijalekte, dok taj taj AI kupuju kompanije koje planiraju uništiti sam koncept regionalne autonomije. Koji kurac.

Nema više tog starog, usporenog, lokalnog novinarstva koje je znalo kontekst. Koje je znalo da je naglasak samo dio priče, a ne cijela poanta. Ono što je ostalo je globalni, homogenizirani tok sadržaja koji lokalno boji samo kada to služi kao egzotični ukras. Rijeka je imala svoj specifičan govor, svoje izraze, svoj ritam. Većina njih je nestala, istisnuta nacionalnim medijima i standardiziranim obrazovanjem. Ono malo što je ostalo postalo je folklor, atrakcija za turiste ili tema za nostalgiczne članke u vikend izdanju. To nije prirodan tijek stvari. To je rezultat odluka, ekonomskih pritisaka i napuštanja odgovornosti od strane onih koji su trebali čuvati tu raznolikost — uključujući i medije.

Dakle, sljedeći puta kada vidite naslov o "naglasku koji osvaja internet", zapamtite. Netko je odlučio da je to vijest koju trebate vidjeti. Netko je odlučio da je važnije raspravljati o fonetici nego o financijama, o dijalektu nego o podatkovnom suverenitetu, o načinu govora nego o načinu na koji se donose odluke koje će utjecati na sve naše načine govora. To nije slučajnost. To je strategija. I dok se vi smijete savršenoj apsurdnosti izraza "pahk the cah in Hahvahd Yahd", netko drugi parkira svoj financijski capital u nešto što će mu omogućiti da kupi i taj pahk, i taj cah, i cijeli jebeni Yahd. A onda će nam, možda, dopustiti da o tome pričamo — ali samo na način koji ne remeti njegov poslovni plan.

Budućnost komunikacije je stigla. Donijela je besprijekornu simulaciju karaktera, dok je istovremeno ispraznila svaku karakteristiku koja je imala stvarnu težinu. Govorimo sve više, na sve više načina, o sve manje toga što zaista znači.

Izvor: bloomberg.com