Braniteljska olimpijada: jedna medalja, dvadeset fotki, nula pitanja

Dvadeset i osam godina sportskih susreta branitelja, a izgleda da i dalje nitko nije pitao ono ključno pitanje: je li netko ikad provjerio tko je zapravo pobijedio u gađanju zračnom puškom ili je dovoljno da se pojaviš, stisneš ruku načelniku i dobiješ prvu nagradu za najbolji osjećaj u kvartu? Nije da sumnjam u iskrene namjere — dapače, svaka čast ljudima koji su se nakon svega što su prošli odlučili baviti sportom umjesto politikom, što je u ovoj zemlji već samo po sebi pothvat vrijedan medalje. Ali onaj trenutak kad općinski načelnik primi predstavnike udruge, sjednu za stol, izgovore se lijepe riječi o tradiciji, domoljublju i zajedništvu, a netko izvadi mobitel i napravi dvadeset fotki za Facebook — tu se negdje izgubi granica između iskrene podrške i političkog marketinga koji miriše na stari dobar clientelizam, samo sada umotan u sportsku majicu.

Naravno, nije ovo napad na konkretnog načelnika. Lik je vjerojatno fin čovjek koji stvarno misli da radi dobru stvar, a možda i radi — tko sam ja da sudim iz fotelje u Amsterdamu dok vani pada kiša koja nije riječka, ali je jednako mokra. Problem je što ovakve stvari, kad ih gledaš izvana, izgledaju kao savršeno podmazani mehanizam u kojem se ništa ne mora dokazivati. Dvadeset i osam godina taj ljudi dolaze na ista mjesta, taj načelnici ih primaju, iste fotke završavaju na istim portalima, i svi su sretni jer tradicija traje. A pitanje koje nitko ne postavlja, ono naivno, skoro pa djetinjasto, glasi: što bi se dogodilo kad bi netko rekao — hvala vam, ali ove godine nemamo proračun za domjenak, idemo sportski susret zamijeniti online turnirom u šahu?

Zamisli taj scenarij. Netko iz udruge digne ruku i kaže: "Znate, načelniče, mi bismo radije da nam umjesto domjenka i fotkanja osigurate besplatne godišnje karte za bazen ili popust na teretanu." E, to bi bio trenutak kad bi se cijeli sustav stresao kao pas nakon kupanja. Jer ovo nije o sportu. Ovo je o prepoznavanju. O sjedanju za stol. O tome da netko kaže "vi ste važni" i da to bude izgovoreno na način koji ne zahtijeva nikakvu daljnju provjeru. Kao oni startupi koji dobiju investiciju na osnovu pitch decka od pet slajdova i osmijeha osnivača — sve izgleda savršeno dok ne pitaš za brojke. "Kako točno mjerite uspjeh sportskih susreta?" "Pa, dođe sto ljudi, svi se vrate kući živi i zdravi, nitko nije dobio infarkt na terenu." Aha. Dakle, kriterij je odsutnost katastrofe.

Dvadeset osam godina je, u svijetu sporta, dovoljno da se izrodi nekoliko generacija mladih sportaša. U svijetu politike, to je dovoljno da se izrodi nekoliko mandata, nekoliko koalicija, nekoliko skandala i nekoliko amnestija. U svijetu ovakvih susreta, to je dovoljno da se stvori tradicija koja više nema nikakve veze sa sportom, nego s ritualom. Ljudi dolaze jer su uvijek dolazili. Načelnik ih prima jer su ga uvijek primali. Fotke se šalju medijima jer su ih uvijek slali. I svi su sretni. Osim što nitko ne pita je li itko od tih ljudi, nakon dvadeset osam godina, ikad dobio nešto konkretno osim plaketa i rukovanja.

Pitajte bilo kojeg stvarnog sportaša što misli o plaketama. Oni će vam reći da plaketa služi za skupljanje prašine na polici, dok besplatna karta za teretanu mijenja život. Ali za to treba razmišljati izvan okvira, treba imati hrabrosti reći "ljudi, ovo što radimo je super, ali možemo bolje". A to, naravno, zahtijeva da netko prizna da dosadašnji model nije savršen. A u maloj sredini, gdje se svi poznaju i gdje se tradicija prenosi s koljena na koljeno kao obiteljski recept za soparnik, priznanje nesavršenosti je politički samoubojstvo. Bolje je nastaviti fotkati se i gurati iste vijesti na iste portale, jer tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti.

Nije mi jasno samo jedno: kako je moguće da u dvadeset osam godina nitko nije izračunao koliko košta jedan takav susret po glavi sudionika. Uzmimo prosječan domjenak, najam dvorane, suvenire, prijevoz — to su brzo četiri, pet tisuća eura. Za sto ljudi. To je četrdeset, pedeset eura po osobi. Za te novce, svaki sudionik mogao je dobiti mjesečnu kartu za bazen, ili godišnju pretplatu na sportski program, ili jednostavno — keš. Ali keš nema tradiciju. Keš ne staje na Instagram. Keš ne možeš pokazati na sastanku koalicijskih partnera kao dokaz da brineš o braniteljima. Zato postoje domjenci, fotke i članci. Zato postoje rituali.

I da, svjestan sam da zvučim kao onaj tip koji na rođendanskoj zabavi sere jer je torta kupljena u supermarketu umjesto domaća. Ali nije poanta u torti. Poanta je u tome da smo, u ovoj zemlji, izgradili cijelu infrastrukturu prepoznavanja koja ne zahtijeva nikakvu stvarnu provjeru. Dovoljno je da se pojaviš, da si tu, da si dio grupe, i već si zaslužio plaketu, rukovanje i članak na portalu. Ako se ikad pojavi netko tko kaže "ja ne želim plaketu, želim da mi platite operaciju koljena jer sam ga uništio na tim susretima", taj će biti proglašen nezahvalnim i izopćen iz zajednice. Jer tradicija ne trpi individualne zahtjeve.

Najgore od svega je što ovi ljudi, ti branitelji, ti sportaši, ti entuzijasti, zapravo zaslužuju bolje. Zaslužuju sustav koji ne počiva na fotkama i domjencima, nego na stvarnoj podršci. Zaslužuju da im netko kaže "evo ti ključ sportske dvorane, koristi je kad god hoćeš" umjesto "evo ti rukovanje, sad se fotkaj". Ali dok god je mjera uspjeha broj objavljenih članaka, a ne broj ljudi koji su stvarno promijenili život na bolje, ovi susreti ostat će ono što jesu: lijepo organizirani rituali bez ikakve stvarne težine.

Dvadeset osam godina tradicije. Dvadeset osam godina fotkanja. I nitko, baš nitko, nije pitao: "A što poslije?"

Izvor: fiuman.hr