Brzina, zavoj i betonski rubnjak

Pedesetdevetogodišnjak, motocikl, riječke tablice, državna cesta između Smokvice Krmpotske i Sibinja Krmpotskog, četvrtak, 16:20. Policijski izvještaj je savršeno jasan: brzinu nije prilagodio osobinama i stanju ceste, izgubio je nadzor nad motociklom i udario u betonski rubnjak. Lakše ozljede, kažu. Lakše. Jebote, što bi tek trebalo biti teško da netko shvati kako je ta cesta, taj zavoj i taj rubnjak jedina stvar između života i paklenog stroja od dvjesto kilograma koji je odjednom odlučio da mu više ne trebaš ti, nego ono što je s druge strane.

Nije ovo priča o jednom nesretnom čovjeku na motoru. Ovo je priča o svakom od nas koji mislimo da pravila ne vrijede za nas, da smo mi onaj izuzetak koji će proći, da je beton na izlasku iz zavoja samo još jedna prepreka koju ćemo izmanevrirati. Samo što beton ne izmanevrira. Beton je, za razliku od tvoje procjene, potpuno predvidljiv. Ne miče se. Ne pada. Ne bježi. Samo čeka.

Ako postoji jedna stvar koju sam naučio u trideset godina IT-ja, od prvih dana Kvarner Neta kad smo kablove vukli po krovovima i nadali se da neće popustiti, to je da se infrastruktura ne da zajebavati. Server ne mari za tvoje rokove. Kabel ne mari za tvoju žurbu. I betonski rubnjak ne mari za to koliko si iskusan vozač. On je tu. Stabilan. Nepomičan. I čeka da ga netko testira svojom glavom.

I onda dođe policijski izvještaj, suhoparan, birokratski, bez ikakve emocije. "Brzinu nije prilagodio osobinama i stanju ceste." To je rečenica koja bi mogla stati na tisuću nadgrobnih spomenika, da nije sreće pa je ovaj put završilo s lakšim ozljedama. Ali koliko puta ćemo čitati istu rečenicu prije nego što netko kaže: koji kurac, ljudi, pa ovo nije slučajno?

Nije. Nije slučajno. Nije greška. Nije nesreća u smislu da se dogodilo bez ikakvog razloga. Razlog je jasan: prevelika brzina u zavoju. Isto kao što je jasan razlog zašto se svaki drugi dan netko zaleti u divljač na cesti, ili zašto kamioni lete s mostova, ili zašto ljudi ginu na autocestama. Brzina. Ego. Procjena da ćeš ti uspjeti tamo gdje su drugi pali.

Pitam se, dok čitam te vijesti, koliko je od tih ljudi prije nego što su sjeli na motor ili u auto reklo "ja znam što radim"? Koliko ih je mislilo da je zavoj prohodan, da je asfalt suh, da je preglednost dovoljna? I koliko ih je shvatilo, u onom trenutku kad je prednji kotač izgubio kontakt s podlogom, da je jedina stvar koja ih dijeli od ozbiljne ozljede ili smrti milimetar gume i pet sekundi loše procjene?

Naravno, nećemo sada sjediti i kenjati o tome kako treba smanjiti brzinu, kako treba poštovati ograničenja, kako je cesta opasna. Jer to svi znaju. I svi se slažu. I svi nastave voziti isto. To je ona posebna vrsta ljudske gluposti koja nije ni zlonamjerna ni zločesta — samo je duboko, temeljno ljudska. "Znam da je opasno, ali ja sam oprezan." "Znam da se tu događaju nesreće, ali ja vozim pažljivo." "Znam da je beton tvrd, ali ja ću stići zakočiti."

Nećeš. Nećeš stići. Jer fizika ne mari za tvoje samopouzdanje. Inercija, centrifugalna sila, koeficijent trenja — to su stvari koje ne pregovaraju. One su kao server koji ti kaže "ne" kad ga preopteretiš: nema tu molbe, nema tu objašnjenja, nema tu druge šanse. Samo crash. I onda se čudiš zašto se srušilo.

I tu dolazimo do one točke koju tech industrija, a i ostatak svijeta, nikako da shvati. Ne postoji "safe mode" za stvarni život. Ne postoji undo. Ne postoji backup. Kad izgubiš nadzor nad motociklom u zavoju, ne možeš pritisnuti Ctrl+Z i vratiti se tri sekunde unatrag da bi usporio. Betonski rubnjak ne čeka da mu kažeš "sorry, probaj ponovno". On je tu. I ostaje tu.

Isto vrijedi i za sve one pametne sustave koji bi nas trebali spasiti od nas samih. ABS, traction control, stabilizacija, senzori, kamere, automatsko kočenje. Sve su to sjajne stvari koje smanjuju vjerojatnost nesreće, ali ne eliminiraju je. Jer na kraju, najslabija karika u svakom sustavu je onaj koji sjedi za upravljačem. Onaj koji misli da zna bolje. Onaj koji je uvjeren da će ga tehnologija spasiti.

A tehnologija neće. Tehnologija može pomoći, može upozoriti, može čak i intervenirati — ali ne može zamijeniti ljudsku procjenu. Ne može zamijeniti onaj trenutak kad uđeš u zavoj i osjetiš da si prebrz, ali je već kasno. Jer taj trenutak nije tehnički problem. To je ljudski problem. Problem ega. Problem samopouzdanja. Problem vjerovanja da si ti bolji od svih ostalih.

I zato ćemo nastaviti čitati iste vijesti. taj izvještaji. Iste rečenice: "Brzinu nije prilagodio." Isto pitanje: zašto? taj odgovor: jer je čovjek. Jer smo svi mi, u nekom trenutku, uvjereni da smo mi taj izuzetak. Da ćemo mi proći. Da beton čeka nekog drugog.

Samo što beton ne čeka. Beton je strpljiv. I uvijek je na svom mjestu.

Izvor: fiuman.hr