Carmina Burana i iluzija da nas visoka kultura spašava

Šest stotina ljudi u publici, baletni orkestar, Carl Orff i njegovih dvadesetak minuta glazbe koja je postala sinonim za epiku, snagu i ono nešto što ti diže dlake na rukama. I sve to pod zvijezdama, na Ljetnoj pozornici u Opatiji, s početkom u pola deset navečer. Zvuči savršeno. Zvuči kao ono što svaki grad treba, kao kulturni događaj koji će nas izvući iz svakodnevice, podignuti iznad politike, krize i inflacije. Zvuči kao spas. I jest — spas za turističku sezonu, za lokalne ugostitelje, za fotografe koji će napraviti dvadeset storyja s filterom koji naglašava zalazak sunca. Ali hajmo biti iskreni: koliko nas, koji sjedimo na tim stolicama, stvarno osjeća tu Carminu Buranu, a koliko nas samo želi biti viđen na mjestu gdje se događa nešto što nije fritula s Nutellom? Nema tu ničeg lošeg, naravno. Opatija je oduvijek znala prodati doživljaj bolje nego bilo koji startup s pitch deckom od četrdeset slideova. Ljetna pozornica je brend sama po sebi, mjesto gdje se susreću more, zvijezde i umjetnost, i gdje cijena karte nije samo ulaznica za predstavu, nego i za onaj osjećaj da si dio nečeg većeg, nečeg što nije obično. I to je u redu. To je model koji funkcionira od davnina: prodajemo emociju, ne proizvod. Carmina Burana je pakiranje, a ono što kupuješ je sat i pol bijega od stvarnosti u kojoj ti je šef poslao mail u devet navečer, a račun za struju je stigao s iznosom koji boli. Ali pazite — kad ta emocija postane jedino što kupujemo, kad prestanemo razlikovati sadržaj od ambalaže, onda smo u problemu. Jer Carmina Burana nije samo O Fortuna koja ti navire iz zvučnika dok auto ulazi u servis. Carmina Burana je srednjovjekovna poezija o prolaznosti, o sudbini koja te mlati kao vreću krumpira, o ljudima koji piju, kockaju se i jebu dok ih smrt ne pokupi. To nije eskapizam. To je ogledalo. A ogledala, dragi moji, ne prodaju karte. Ogledala se izbjegavaju. Zato imamo balet, vizuale, orkestar i zvijezde. Da ne moramo gledati u sebe. I tu dolazimo do ključnog pitanja koje si nitko ne postavlja, jer je previše cinično, a premalo profitabilno: kome zapravo treba ovaj spektakl? Publici, naravno, jer publika želi biti zabavljena, educirana, inspirirana. Ali i organizatorima, jer organizatori trebaju opravdati budžete, prodati karte, pokazati gradu da se nešto događa. I sponzorima, jer sponzori trebaju sliku na kojoj njihov logo stoji ispred fontane koja svijetli u bojama zalaska. To je simbioza u kojoj svi dobivaju: publika dobiva večer, organizatori dobivaju brojke, sponzori dobivaju exposure. Nitko ne gubi, osim možda istine. Jer istina je da je ovaj model održiv samo dok je publika spremna platiti za ambalažu, a ne za sadržaj. I dok je spremna vjerovati da ju je jedan balet promijenio, iako će sutra ujutro opet sjediti na poslu i gledati u Excel tablicu koja se ne popunjava sama. Nije da mrzim Carminu Buranu. Naprotiv, to je jedno od rijetkih glazbenih djela koje možeš pustiti na svakoj zabavi i nitko neće reći da je dosadno. Ali kad je pretvoriš u događaj koji se prodaje kao "spektakl pod zvijezdama", kad je staviš u kontekst turističke sezone i kad joj dodaš balet i vizuale, ti zapravo radiš ono što radi svaka dobra marketinška agencija: uzimaš proizvod koji je star osamdeset godina i prodaješ ga kao novo iskustvo. I to je u redu, dok ne zaboravimo da je iskustvo samo alat, a ne cilj. Cilj je umjetnost. Cilj je onaj trenutak kad ti se dlake na rukama dižu ne zato što je glazba jaka, nego zato što si shvatio nešto o sebi. A to se, ruku na srce, ne događa svaki put kad orkestar udari prvi akord. Ponekad se dogodi samo zato što si popio dva negronija prije predstave i sad ti je sve lijepo. Ali ajmo se vratiti na zemlju. Opatija je mjesto koje je preživjelo sve: ratove, krize, dolazak masovnog turizma i odlazak elite. Ljetna pozornica je njen biser, i svaki put kad se otvori sezona, to je mali pobjednički krug za grad koji je odlučio da neće biti samo još jedna destinacija za penzionere i obitelji s djecom. I Carmina Burana je dobar izbor za otvaranje — dovoljno poznata da privuče širu publiku, dovoljno ozbiljna da ne bude šund, dovoljno spektakularna da opravda cijenu karte. Sve je tu posloženo kao u švicarskom satu. I upravo zato me to smeta. Jer kad je sve posloženo, kad je svaki detalj isplaniran, kad je svaka emocija izračunata, onda to više nije umjetnost. To je proizvod. I mi ga kupujemo, jer smo gladni nečeg što nije plastično, a ne primjećujemo da je i ovo plastično, samo skuplje upakirano. Pazite, nisam protiv spektakla. Nisam protiv toga da ljudi izađu van, sjede pod zvijezdama i slušaju Orffa. To je, bez šale, jedan od ljepših načina da provedeš subotnju večer. Ali molim vas, nemojmo se zavaravati da nas to spašava. Nemojmo misliti da će nas jedan balet, ma koliko dobro izveden, izvući iz krize, promijeniti političku situaciju ili riješiti problem s parkingom u centru grada. To je večer. Lijepa večer. I to je sve. I to je dovoljno. Jer u svijetu u kojem nas svaki dan pokušavaju uvjeriti da je sve hitno, važno i sudbinski, jedan događaj koji ti nudi samo ljepotu, bez obaveze da promijeniš život, postaje rijedak luksuz. I za taj luksuz vrijedi platiti. Samo nemoj očekivati da ćeš sutra biti bolji čovjek. Bit ćeš samo čovjek koji je sinoć čuo Carminu Buranu pod zvijezdama. I to je, vjeruj mi, više nego dovoljno. Jer , svi mi tražimo isto: trenutak tišine u buci, trenutak ljepote u ružnoći, trenutak smisla u kaosu. I ako ga nađemo u baletu na Ljetnoj pozornici, super. Ako ga nađemo u pivu na kiosku, također super. Bitno je da ga nađemo. I da ne zaboravimo da je to samo trenutak, a ne rješenje. Jer rješenja ne dolaze iz spektakla. Rješenja dolaze iz svakodnevice, iz malih odluka, iz toga da sutra ujutro ustaneš i napraviš nešto bolje nego jučer. A Carmina Burana ti može pomoći da se prisjetiš zašto to uopće radiš. I to je, na kraju, jedino što umjetnost treba raditi: ne spašavati te, nego te podsjetiti zašto vrijedi plivati.

Izvor: riportal.net.hr