Četrdeset milijardi eura otprilike je iznos koji bi u normalnom svijetu kupio desetak modernih...

Austrijski državni tajnik za digitalizaciju predlaže da Europska komisija pokuša dovesti Anthropic u Europu. Reakcija na američku zabranu naprednih AI modela za strane korisnike. Zvuči kao plan koji je nastao u tri ujutro nakon trećeg bečkog špricera, dok je netko gledao mapu svijeta i povlačio linije s flomasterom. Ideja je jednostavna: ako Amerika ne želi dijeliti igračke, mi ćemo kupiti cijelu tvornicu igračaka i preseliti je u naš kvart. Samo što je ta tvornica vrijedna više od BDP-a pola članica Unije, a njeni vlasnici imaju ponude od država koje ne moraju pitati sedamnaest odbora za odobrenje.

Problem nije u tome što je ideja nerealna — problem je u tome što je nerealna na način na koji je nerealno očekivati da ćeš dobiti na lotu ako nikad nisi kupio listić. Anthropic je firma koja je do sada prikupila više novca nego što je cijeli hrvatski IT sektor zaradio u deset godina. Njihovi modeli su među najskupljima za treniranje, njihovi inženjeri su lovina koju Silicon Valley čuva kao zjenicu oka, a njihova tehnologija je strateški resurs koji Pentagon gleda s više pažnje nego novi nosač aviona. I netko misli da će se preseliti u Beč jer tamo ima dobar Kaffee und Kuchen?

Najbolji dio ove priče je pretpostavka da Europska unija ima išta što bi ponudilo osim birokracije i poreza. Da, imamo izvrsne inženjere. Da, imamo jaku istraživačku bazu. Da, imamo stabilne vlade koje neće promijeniti pravila igre preko noći. Ali imamo i GDPR koji svaki novi proizvod pretvara u maraton papira, imamo AI Act koji je napisan kao da ga je pisao odbor odvjetnika koji mrze tehnologiju, i imamo natjecanje između država članica koje je toliko očajno da bi firma mogla birati između irskih, nizozemskih, luksemburških i malteških poreznih shema kao na meniju u restoranu.

Američka zabrana izvoza naprednih AI modela nije hir. To je strateška odluka države koja shvaća da je vještačka inteligencija infrastruktura budućnosti — poput električne mreže ili interneta, samo što je skuplja i opasnija. Amerika ne želi da Kina ima pristup njenim najboljim modelima, ali ne želi ni da ih Europa ima, jer Europa je u ovom trenutku više tržište nego partner. I to je istina koju Bruxelles ne želi priznati, pa umjesto toga izmišlja planove o preseljenju firmi.

Ako želiš razumjeti zašto je ova ideja smiješna, pogledaj što se dogodilo s poluvodičima. Europa je desetljećima pričala o strateškoj neovisnosti u proizvodnji čipova. Pokrenula je European Chips Act, uložila milijarde, najavila tvornice u Njemačkoj i Irskoj. I što se dogodilo? Intel je odgodio izgradnju tvornice u Magdeburgu jer im se više isplatilo čekati američke subvencije. TSMC gradi u Njemačkoj, ali polovicu opreme mora uvoziti iz Azije, a struja im je skuplja nego u Tajvanu. Rezultat: Europa i dalje uvozi 80 posto čipova, a domaća proizvodnja je skuplja i sporija.

taj obrazac vrijedi i za AI. Ne možeš kupiti neovisnost. Moraš je izgraditi. A izgradnja počinje s obrazovanjem, infrastrukturom i kapitalom koji nije uplašen rizika. Europa ima izvrsne istraživačke institute, ali oni ne proizvode firme jer je put od laboratorija do tržišta popločan birokracijom i nedostatkom venture kapitala. Svaki europski startup koji postane ozbiljan ili ode u Ameriku ili ga kupi Amerikanac. To nije slučajnost. To je sustav.

Austrijski prijedlog je simptom većeg problema: Europa želi biti igrač u AI utrci, ali se ponaša kao navijač koji misli da može ući u igru tako što će kupiti protivničkog igrača. Ne ide to tako. Čak i da Anthropic pristane doći — što neće — trebat će im pet godina da se aklimatiziraju, izgrade timove i prilagode se europskom tržištu. U tih pet godina, Amerika i Kina će napraviti dva koraka naprijed, a Europa će i dalje biti na startnoj liniji, sređujući papire.

Najgore od svega je što ovaj plan odvlači pažnju od stvari koje Europa stvarno može napraviti. Umjesto da pokušava dovesti gotove firme, mogla bi stvoriti uvjete da domaći AI startupovi ne bježe u Ameriku čim dobiju prvu ozbiljnu ponudu. Mogla bi financirati javne istraživačke projekte koji ne moraju donositi profit u roku od osamnaest mjeseci. Mogla bi izgraditi računalne centre koji su dostupni akademskoj zajednici i malim firmama, umjesto da ih svi dijele kao posljednji komad kruha u opsadi.

Ali to je dosadno. To zahtijeva strpljenje, sustavni rad i političku volju koja traje duže od jednog mandata. Puno je lakše najaviti spektakularan potez, dignuti obrve na naslovnicama, i onda tiho zaboraviti na plan kad se pokaže nemogućim.

Ako moraš objasniti zašto je tvoj plan za AI neovisnost nerealan, vjerojatno jest.

Izvor: the-decoder.com