Četrnaest lokacija za ugostiteljske punktove na RetrOpatiji 2026. godine

Četrnaest lokacija za privremene scenografske punktove s ugostiteljskom ponudom, javni poziv za iskaz interesa, cilj osigurati dodatni retro ambijent — sve to zvuči kao savršeno normalna procedura za jednu manifestaciju koja već godinama vuče goste u Opatiju. A onda se sjetiš da je riječ o gradu koji je turizam izmislio prije nego što je većina današnjih startupova uopće znala što je ponuda i potražnja, pa se zapitaš: koji kurac se točno događa?

Jer četrnaest punktova nije broj. Četrnaest punktova je dijagnoza. To je onaj trenutak kad shvatiš da je Opatija, ta kraljica turizma koja je generacijama primala austrougarsku aristokraciju i jugoslavensku elitu, sada svedena na proceduru javnog poziva za postavljanje štandova s kuhanim vinom i fritulama. Nije da je to loše — fritule su božanstvene, a kuhano vino zimi grije dušu. Ali činjenica da netko mora pisati javni poziv za nešto što bi trebalo biti organski dio svake manifestacije govori više o stanju hrvatskog turizma nego bilo koja strategija koju je ministarstvo ikada izdalo.

Registrirani gospodarski subjekti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, piše u pozivu. To je onaj dio koji me posebno zabavlja. Jer u teoriji, to znači da će na punktovima sjediti ljudi koji znaju što rade, koji imaju prijavljene djelatnike, koji plaćaju porez i koji će ponuditi kvalitetnu uslugu. U praksi, to znači da će se na javni poziv javiti ista ona ekipa koja se javlja na svaki javni poziv u Hrvatskoj — oni koji su skužili da je papir s pečatom važniji od sadržaja. I eto ti ga opet.

RetrOpatija 2026, od četvrtka 25. do subote 27. lipnja. Tri dana retro ambijenta, kako piše u najavi. Tri dana u kojima će Opatija pokušati rekreirati duh prošlih vremena, onaj trenutak kad su ljudi dolazili na more jer je to bio luksuz, a ne zato što im je Instagram rekao da moraju. I u tome je cijela fora — retro nije samo estetika, retro je stanje svijesti. To je ideja da je nekad bilo bolje, jednostavnije, ljepše. I onda dođe javni poziv s četrnaest lokacija i sruši ti iluziju.

Jer evo u čemu je stvar: pravi retro ne nastaje tako da netko raspiše natječaj i odabere najpovoljnijeg ponuditelja. Pravi retro nastaje kad se ljudi sjete da su nekad znali raditi stvari bez procedure, bez javnih poziva, bez natječaja. Kad je netko rekao "ajmo napraviti feštu" i svi su donijeli što su imali. Ali mi smo, naravno, odlučili da je bolje sve regulirati, sve popisati, sve staviti u sustav javne nabave. I sad imamo četrnaest točno određenih lokacija na kojima smiju stajati točno određeni subjekti koji su se prijavili na točno određeni javni poziv. To nije retro. To je birokracija maskirana u nostalgiju.

I dok čitam tu vijest, sjetim se Kvarner Neta i prvih dana interneta u Rijeci. Nije bilo javnih poziva. Nije bilo procedura. Bilo je pet ljudi u garaži koji su skužili da bi mogli spojiti grad na mrežu pa su spojili. I to je funkcioniralo. Ne zato što je bilo savršeno, nego zato što je bilo stvarno. Danas, kad bi netko htio napraviti istu stvar, trebao bi proći kroz pet krugova javne nabave, tri sudska spora i jednu proceduru pred Državnom revizijom. I eto ti ga opet.

Četrnaest lokacija. Tri dana. Javni poziv. Sve je to lijepo i uredu, ali pitanje je hoće li itko primijetiti razliku između štanda koji je prošao proceduru i štanda koji je tu jednostavno zato što je netko odlučio da bi bilo dobro imati štand na toj lokaciji. Jer na kraju dana, ljudi ne dolaze na RetrOpatiju zbog procedura. Dolaze zbog ambijenta, zbog glazbe, zbog mirisa kuhanog vina i fritula. Dolaze zato što imaju potrebu za trenutkom u kojem mogu zaboraviti da žive u 2026. godini i pretvarati se da su u 1926.

A procedura je upravo suprotno od zaborava. Procedura te tjera da se sjetiš da si u 2026., da moraš ispuniti obrazac, da moraš imati registriranu djelatnost, da moraš platiti porez. I tu dolazi do kolizije. S jedne strane želiš retro, s druge strane ga reguliraš do smrti. I na kraju dobiješ četrnaest punktova koji izgledaju točno onako kako je zamislila komisija koja je odabrala najpovoljnijeg ponuditelja. Što je, naravno, potpuno suprotno od retro duha.

Ali možda sam prestar i previše ciničan. Možda je ovo zapravo dobar potez. Možda će baš ovi punktovi, postavljeni prema svim pravilima struke, donijeti onaj pravi retro ugođaj. Možda će se netko sjetiti da je nekad na istom mjestu stajao taj takav štand, samo što tada nije bilo javnog poziva. I možda će se nasmiješiti. Jer to je ono što retro zapravo jest — sjećanje na nešto što se vjerojatno nikad nije dogodilo, ali bi se trebalo dogoditi.

I na kraju, nakon svega, nakon četrnaest punktova i tri dana i javnog poziva i registriranih subjekata, ostaje pitanje: hoće li itko osjetiti razliku? Ili ćemo se svi praviti da je retro baš onakav kakav ga je zamislila Turistička zajednica? Jer u tome je, na kraju, cijela poanta. Ne u proceduri. U osjećaju. A osjećaj se ne može dobiti na javnom pozivu. Osjećaj se ili ima ili nema. I eto ti ga opet.

Izvor: fiuman.hr