Četverogodišnji planovi su kao novogodišnje odluke gradskih uprava — puni entuzijazma u siječnju, a...

Leo Pavela je pred Turističkim vijećem Grada Rijeke predstavio svoj četverogodišnji program razvoja turizma, naglašavajući važnost odluka temeljenih na stvarnim podacima. To je, naravno, divno. Jer što bi drugo moglo biti temelj odluka ako ne stvarni podaci? Podaci iz mašte? Podaci iz tarot karata? Podaci koje je neki savjetnik čuo u liftu? Činjenica da se mora istaći da će se odluke donositi na temelju stvarnih podataka govori sve o stanju u kojem se nalazimo — to je kao da kirurg na početku operacije istakne da planira koristiti skalpel, a ne motornu pilu. Hvala, kapo. Nadamo se.

Rijeka je, prema prikupljenim podacima iz višegodišnjeg anketiranja gostiju, percipirana kao grad koji nudi autentično iskustvo, kulturu i povijest, ali i kao destinacija s izazovima u pogledu smještajnih kapaciteta, parkinga i cjenovne pristupačnosti. Drugim riječima, gosti kažu: "Lijepo je, zanimljivo je, ima dušu, ali gdje da spavam, gdje da parkiram i zašto je pivo skuplje nego u Zürichu?" To nije neka duboka analitička spoznaja. To je ono što svaki riječanin zna već dvadeset godina, samo što nitko nije imao političku volju, novac ili jednostavno interesa to riješiti. Podaci su samo službeni potpis na čeku koji je već dugo u zraku.

Sada dolazi četverogodišnji plan. Četiri godine. To je dovoljno vremena da se izgradi četvero djece od kolijevke do vrtića. Dovoljno je da se napravi cijela nova softverska platforma od nule, tri puta. Dovoljno je da se izgradi kultna IT tvrtka, proda je i osniva nova. U kontekstu gradskog turizma, četiri godine su taman toliko da se napravi studija, napiše projekt, čeka se natječaj, dobije se odbijenica, prigovori se, ponovo se aplicira, dobije se manje novca, promijeni se načelnik, zaboravi se projekt, i krene se ispočetka. Poznati smo po tome.

Planovi su lijepi. Imaju slideove s grafikonom rasta, fotografijama svedenih ljudi koji gledaju u sunce na Korzu, i popisom akcija koje zvuče uvjerljivo: "poboljšanje smještajne ponude", "unaprjeđenje prometne povezanosti", "jačanje brenda". To su sve eufemizmi. "Poboljšanje smještajne ponude" znači: možda će netko napokon dobiti gradsku parcelu pod povoljnim uvjetima da izgradi hotel koji će ionako biti preskup za prosječnog turista. "Unaprjeđenje prometne povezanosti" je kod za: nadamo se da će država napokon riješiti onaj kaos na ulazu u grad. "Jačanje brenda" je molba da nas ljudi prestanu miješati s Rijekom Komerc.

Ono što podaci ne prikazuju, a svaki lokalac osjeća u kostima, je osjećaj prolaznosti. Turizam je postao industrija koja živi od sezone do sezone, od festivala do festivala. Grad se pretvara u scenografiju za selfije, a infrastruktura — od kanalizacije do javnih wc-a — jedva drži korak. Postoji neka čudna disocijacija između onoga što se prodaje (autentičnost, rustikalni šarm, 'grad koji živi') i onoga što se doživljava (gužva, komercijalizacija svake površine, osjećaj da si dio turističkog disneylanda čiji su ulaznice previsoke). Podaci iz anketa hvataju trenutno zadovoljstvo, ne kroničnu bolest.

I tu dolazimo do srži problema: upravljanje turizmom na lokalnoj razini je igra s ograničenim resursima i neograničenim zahtjevima. Novac iz proračuna je ograničen, a potrebe su goleme. EU fondovi su velika nada, ali su i veliki posao — prijava je birokratski maraton u kojem gubiš volju za životom prije nego što dobiješ prvi euro. Privatni investitori traže siguran povrat, a sigurnost i gradski turizam u Hrvatskoj rijetko idu zajedno. Ostaje nam, dakle, četverogodišnji plan kao vrsta molitve. Molimo se da će se stvari pokrenuti, da će se pronaći novac, da će se političke volje poklopiti.

Postoji jedan tehnički detalj koji svi koji su ikad vodili bilo kakav projekt znaju, a koji se u ovakvim prezentacijama nikad ne spominje: održivost. Ne ona ekološka, već ona operativna. Tko će to voditi? Tko će pratiti napredak? Tko će biti odgovoran ako se od 37 planiranih aktivnosti realizira njih 5? Kako se mjeri uspjeh? Brojem noćenja? Zadovoljstvom gostiju? Povećanjem prihoda od boravišne pristojbe? Ili jednostavno time da se na kraju mandata može reći: "Eto, pokušali smo"? U IT svijetu, ako ti se projekt produži za četiri godine i ne ispuni ključne metrike, dobiješ otkaz, a tvrtka propadne. U javnoj upravi, četverogodišnji plan često postaje samo još jedan dokument u arhivi, prethodnik sljedećem četverogodišnjem planu.

Rijeka ima nevjerojatnu priliku. Ima karakter, ima povijest, ima ljude koji je vole na autentičan, čak i grub način. Ne treba biti Dubrovnik, ne treba biti Split. Treba biti Rijeka — sa svim svojim nedostacima, šarmom, industrijskom prošlošću i buntovnom energijom. No, postoji razlika između brendiranja autentičnosti i stvarne brige za ono što čini grad živim mjestom za one koji u njemu žive 365 dana u godini. Ako se turizam planira isključivo kao mašina za generiranje prihoda, a ne kao integralni dio gradske tkivine koja treba služiti i gostima i stanovnicima, onda ćemo završiti s još jednim ljetnim parkom tematskih atrakcija koji zimi izgleda kao apokalipsa.

Na kraju, svi ti planovi, podaci i prezentacije svode se na jedno jednostavno pitanje: želimo li grad koji služi ljudima, ili ljude koji služe gradu? Ako je odgovor prvo, onda četverogodišnji plan ne smije biti samo lista želja za turističkim statistika, već i obveza za poboljšanje kvalitete života onih koji tu žive. Jer grad koji je dobar za život svojih stanovnika bit će neodoljiv i za goste. A grad koji je postavljen kao scenografija za prolaznike, vremenom će postati jeziv i za jedne i za druge.

Podaci su neumoljivi. Oni pokazuju trendove, ali ne i dušu. A plan koji nema dušu, na kraju je samo još jedan trošak u proračunu.

Izvor: riportal.net.hr