Cognition: milijarda dolara za kod koji još ne radi

Milijarda dolara. Dvadeset i šest milijardi vrijednosti. Za firmu koja prodaje softver koji piše softver. To nije iznos koji bi u normalnom svijetu kupio desetak bolnica, flotu aviona ili barem jedan pristojan nogometni klub u Premiershipu — u Silicijskoj dolini to je cijena za koju investitori kažu “da, vjerujemo da će vaš alat za programiranje biti toliko dobar da će programeri postati suvišni, a mi ćemo sjediti na hrpi novca i gledati kako se svijet vrti bez ljudskog koda”.

I svi se prave da to ima smisla.

Naravno, nije prvi put. Prije petnaest godina su nam prodavali “no-code” revoluciju: “Ne trebate znati kodirati, povucite, ispustite, eto aplikacije.” Završilo je tako da su ljudi koji su povlačili i ispuštali na kraju zvali programere da im poprave ono što su povukli i ispustili krivo. Prije deset godina su nam prodavali “AI će zamijeniti programere” — i evo nas, programera ima više nego ikad, plaće su im veće, a jedino što se promijenilo je da sad umjesto u C++ mogu pisati u TypeScriptu koji kompajlira u JavaScript koji radi na browseru koji jede RAM kao da sutra ne postoji.

Cognition je drugačiji, kažu. Cognition ima “agencijski AI” koji razumije cijeli codebase, ne samo jednu datoteku. Cognition rješava probleme koje ljudi rješavaju tjednima za nekoliko minuta. Cognition je, eto, toliko dobar da je Scott Wu, osnivač, izašao na Bloomberg i s ozbiljnim licem objašnjavao kako će njihov softver promijeniti način na koji se razvija softver.

Scott Wu je pametan momak. Pobjeđivao je na natjecanjima iz programiranja još u srednjoj. Zna što radi. Ali zna i jedno: u trenutku kad tvoj proizvod postane toliko dobar da stvarno zamijeni programere, tvoje tržište nestaje. Jer programeri su ti koji ga kupuju. Programeri su ti koji ga preporučuju. Programeri su ti koji ga integriraju u CI/CD pipeline. Ako ih zamijeniš, tko će platiti pretplatu?

To je onaj stari vic o čovjeku koji je izumio stroj koji proizvodi savršene sendviče. Radio je odlično. Problem je bio što su sendviče kupovali ljudi koji su ih prije radili sami. Kad su ostali bez posla, nisu imali novca za sendviče. Stroj je stao. Isto vrijedi i za AI kodiranje: što bolje radi, to manje ljudi treba, to manje ljudi ima novca da ga plati. Osim ako ne planiraju prodavati kod direktno potrošačima, a oni koji su ikad pokušali prodati softver direktno potrošačima znaju da je to kao da pokušavaš prodati led Eskimima — jedino što Eskimi barem znaju što je led.

Investitori, naravno, ne razmišljaju tako. Investitori razmišljaju u valuacijama i exit strategijama. Dvadeset šest milijardi je broj koji izgleda dobro u portfelju. Dvadeset šest milijardi je broj koji privlači sljedeću rundu. Dvadeset šest milijardi je broj koji omogućuje da se priča o IPO-u prije nego što itko provjeri da li proizvod stvarno radi.

A radi li? Pa, eto, Cognition ima otvoreni API. Možeš ga isprobati. Ja jesam, kroz nekoliko prijatelja koji rade u firmama koje ga koriste. Rezultati su impresivni — za jednostavne zadatke. Za refaktoriranje. Za pisanje unit testova. Za one glupe, ponavljajuće stvari koje svaki programer mrzi. Ali kad treba shvatiti zašto se legacy sustav ruši samo petkom poslijepodne, kad treba razumjeti poslovnu logiku koju je napisao netko tko je dao otkaz prije četiri godine i ostavio komentar “TODO: fix this later” — AI se zagubi. I zagubi se spektakularno.

To nije mana. To je fizika. AI modeli su statistički strojevi. Oni ne razumiju. Oni predviđaju sljedeći token na temelju vjerojatnosti. Ako je u training setu bilo 10.000 primjera “kako napisati for petlju”, bit će savršeni. Ako je bilo tri primjera “kako migrirati monolit na mikroservise u firmi koja ima 15 godina staru bazu s 400 tablica”, dobit ćeš bullshit. Dobar bullshit, elokventan bullshit, bullshit koji izgleda kao da ga je napisao čovjek — ali bullshit.

I tu dolazimo do najzabavnijeg dijela. Cijela industrija se vrti oko toga da AI postane bolji od ljudi, a istovremeno se svi pretvaraju da će ljudi nastaviti plaćati za AI. To je kao da otvoriš restoran u kojem roboti kuhaju, roboti poslužuju, roboti peru suđe — i onda se pitaš zašto nitko ne dolazi jer su svi ostali bez posla i nemaju para za jesti vani.

Ali hej, dvadeset šest milijardi. To je valjda dovoljno da se ne pitaš glupa pitanja.

Cijeli taj cirkus me podsjeća na one dane 1999. kad je svaki startup s “.com” u imenu dobivao novac kao da sutra ne postoji. Onda je došlo 2000. i .com balon je puknuo, a ljudi su shvatili da “imati web stranicu” nije poslovni model. Sad imamo 2026. i “AI agent za kodiranje” je poslovni model. Razlika je u tome što su 1999. bar imali nekakve prihode. Cognition, prema svemu što se zna, još uvijek nema profitabilan posao. Ima korisnike. Ima hype. Ima valuaciju. Nema novca koji dolazi iz operacija.

Ali tko sam ja da sudim. Ja sam samo tip koji je 1996. instalirao prvi dial-up server u Rijeci i naplaćivao ljudima 100 kuna mjesečno za 30 sati interneta. I ja sam bio u balonu. Razlika je što sam ja bar znao da sam u balonu. Ovi ljudi misle da grade katedralu.

Izvor: bloomberg.com