Compliance je postao najveća industrija u kojoj nitko ništa ne proizvodi

Sedam milijuna i tristo tisuća dolara. Toliko je, prema pisanju tech.eu, prikupio londonski startup HelmGuard da bi riješio problem koji postoji otkad postoji i prva državna birokracija — kako dokazati da si nešto napravio, a da to zapravo nisi morao napraviti. Zvuči kao vic. Nije vic. To je poslovni model koji funkcionira, scalea se i, što je najgore, ima tržište koje raste brže od svijesti o tome što se u njemu stvarno događa.

Compliance, GRC, governance, risk, assessment, audit trail, kontrolne matrice, dokazi o kontrolama. Riječi koje zvuče kao da opisuju nešto ozbiljno i odgovorno, a u praksi devet od deset puta znače sljedeće: netko je u nekoj regulativi napisao da moraš imati papir koji dokazuje da imaš proces, pa ti onda netko drugi prodaje softver koji generira taj papir, a onda treći netko dolazi i provjerava je li papir uredno generiran. Nitko u tom lancu ne provjerava je li proces stvarno dobar. Svi provjeravaju je li papir na mjestu. To je kao da u restoranu inspekcija provjerava je li jelovnik lijepo laminiran, a ne je li kuhinja čista.

I sad dolazi startup koji će to "automatizirati". Automatizirati papir. Jebeno genijalno. Umjesto da čovjek ručno ispuni obrazac koji nitko neće čitati, sad će algoritam automatski ispuniti obrazac koji nitko neće čitati, ali će zato biti generiran petsto puta brže i imati timestamp u tri vremenske zone. To je napredak. To je inovacija. To je, ako pitate investitore, tržište vrijedno milijardi.

Ako je compliance toliko važan, zašto ga rješavaju ljudi koji o njemu ne znaju ništa osim da ga treba imati?

Postoji nešto duboko bolesno u načinu na koji je zapadna korporativna mašinerija odlučila da je odgovornost stvar dokumentacije, a ne stvar ponašanja. Nakon svakog velikog skandala — Enron, Wirecard, SVB, svaki put isti scenarij — regulator napiše novi set pravila, kompanije zaposle novi sloj ljudi koji će ta pravila "implementirati", i svi zajedno proizvedu planinu dokumenata koja dokazuje da je sve u redu. A onda se dogodi sljedeći skandal, i nitko ne pita kako je moguće da je sve bilo u redu na papiru. Zato što papir ne radi ništa. Papir samo svjedoči da je netko potpisao da nešto radi. A potpis je, u korporativnom svijetu, jeftiniji od kave.

HelmGuard nije kriv za to. HelmGuard je simptom. Startup koji prodaje alat za automatizaciju compliancea je kao čovjek koji prodaje aparat za gašenje požara u zgradi u kojoj nitko nikad nije provjerio je li vatrodojava spojena. Koristan? Apsolutno. Rješava li problem? Ne. Produljuje ga. Jer što je compliance lakše automatizirati, to će ga više biti. Što je generiranje dokaza brže, to će se manje pitati trebaju li ti dokazi uopće postojati.

Ekonomija ovoga je perverzna na način koji zaslužuje pažnju. Kompanija potroši, recimo, milijun eura godišnje na ljude koji ručno rade compliance. Dovede HelmGuard, plati pretplatu od sto tisuća, otpusti troje ljudi, i sad ima "uštedu". Ali nije uštedjela — prebacila je novac iz plaća u softversku pretplatu, a regulativa se u međuvremenu povećala jer je regulator vidio da je compliance sad "lakši", pa je zaključio da može tražiti više. I tako u krug. To je klaunsko kolo u kojem svaki novi alat za pojednostavljenje proizvede novi sloj zahtjeva koji taj isti alat mora rješavati. Softver ne smanjuje birokraciju. Softver birokraciju čini skalabilnom.

I to je poanta koju nitko u ovom lancu ne želi izgovoriti naglas. Digitalizacija birokracije nije isto što i ukidanje birokracije. To su dvije različite stvari, a političari, konzultanti i startup osnivači ih namjerno miješaju jer od prve žive, a od druge bi umrli od gladi. Kad netko kaže "digitalna transformacija javne uprave", u devet od deset slučajeva to znači da će isti besmisleni obrazac sad biti dostupan u web formi koja pada svaki drugi utorak. Ali imat će audit log. I to je, eto, napredak.

Zašto to sad raste? Zato što je regulatorni pritisak u EU dosegnuo razinu na kojoj je compliance postao trošak koji se više ne može ignorirati ni u malim firmama. NIS2, DORA, AI Act, GDPR koji se još uvijek tumači kao da je sveti tekst, ESG reporting, supply chain due diligence. Svaki od tih okvira traži dokaze. Svaki od tih okvira ima svoj set obrazaca. I svaki od tih okvira je napisan tako da ga može zadovoljiti samo netko kome je compliance cijeli posao. Firma od pedeset ljudi koja razvija softver za nekog klijenta u Njemačkoj danas mora imati više dokumentacije o sigurnosti nego što je imala cijela banka devedesetih. To nije sigurnost. To je teatralna predstava sigurnosti, a karte su skupe.

I sad, u tom kontekstu, startup koji je prikupio sedam i pol milijuna dolara nije prikupio zato što je tehnologija revolucionarna. Prikupio je zato što je tržište očajno. Kad je tržište očajno, investitori ne pitaju je li proizvod dobar — pitaju je li bol prodajna. A bol u complianceu je ogromna, akutna i kronična istovremeno. To je kombinacija koju svaki VC voli. Ne zato što rješenje postoji, nego zato što je problem toliko neugodan da će ljudi platiti bilo što da ga maknu s radar.

Pitanje koje nitko ne postavlja: je li moguće da je cijeli ovaj sektor zapravo način da se odgovornost premjesti s ljudi na sustave, a onda sa sustava na nikoga?

Jer to je ono što automatizirani compliance u konačnici proizvodi. Kad softver generira dokaz, nitko nije odgovoran za sadržaj tog dokaza. Softver je generirao. Algoritam je procijenio rizik. Sustav je označio kontrolu kao zadovoljenu. I onda kad nešto pukne — a pukne, uvijek pukne — nitko nije kriv, jer svi su radili po proceduri, a procedura je bila automatizirana, a automatizacija je bila certificirana. To je konačna faza birokracije: potpuno odsustvo odgovornosti maskirano u potpunu dokumentiranost. Savršen zločin bez zločinca.

Naravno, startup će reći da radi suprotno. Da njihov alat omogućuje timovima da se fokusiraju na stvarne rizike umjesto na papire. Da automatiziraju rutinu i oslobađaju ljude za ono što je važno. To je isti pitch koji je prodan s ERP-om devedesetih, s cloudom dvijetisućitih, s AI-jem danas. Obećanje je uvijek isto: tehnologija će vas osloboditi od rutine. Realnost je uvijek ista: tehnologija će rutinu učiniti nevidljivom, a onda će se rutina proširiti dok ne pojede sve. Jer kad nešto postane nevidljivo, nitko ga ne kontrolira. A kad nitko ne kontrolira, to raste.

Ne kažem da HelmGuard nije koristan alat. Vjerojatno jest. Vjerojatno radi ono što obećava. Ali startup koji rješava problem birokracije tako da je digitalizira nije rješenje — to je produljenje roka trajanja bolesti. Kao da nekome tko ima upalu pluća date bolji inhalator umjesto antibiotika. Diše lakše. Bolest ostaje. I širi se.

I tako ćemo dobiti još jedan sloj softvera, još jedan set pretplata, još jedan krug investicija, i još jednu generaciju compliance menadžera koji će provjeravati je li HelmGuard ispravno generirao dokaz da je neki drugi softver ispravno generirao dokaz da je neki proces navodno proveden. Krug se zatvara. Nitko nije ništa napravio. Svi su platili. Tržište je zadovoljno.

Budućnost je stigla. Donijela je račun. I prilog uz račun — u tri primjerka, digitalno potpisan, s audit trailom.

Izvor: tech.eu