Crne rupe i singulariteti: kad fizika nema muda za kraj

Pedeset godina su nas učili da crne rupe ubijaju fiziku. Einsteinova teorija relativnosti, kažu, pukne unutra kao kondom na prvom dejtu. Singularitet. Točka. Kraj. Nema dalje. Ajmo kući, ljudi, znanost je rekla svoje.

I sad dođe jedan tip, neki teoretičar, i kaže: a što ako nije baš tako? Što ako crne rupe ne završavaju u točki gdje se zakoni fizike pretvore u sranje, nego postoji treći put? Kombinacija naboja i Hawkingova zračenja. Kao da si uzeo najgori recept u povijesti i dodao još malo soli i papra pa je ispalo jestivo.

Koji kurac.

Zamisli svemir kao firmu koja je godinama radila na jednom proizvodu. Crna rupa. Proizvod je bio jednostavan: upadneš, nestaneš, gotovo. Nema garancije, nema povrata novca, nema korisničke podrške. Singularitet je bio disclaimer na dnu ugovora sitnim slovima: "Ovdje zakoni fizike više ne vrijede, potpisivanjem prihvaćate da vam možemo napraviti što god hoćemo."

I onda dođe netko tko kaže: zapravo, ako malo modificiramo proizvod, dodamo mu naboj i pustimo ga da polako isparava kroz Hawkingovo zračenje, možda singularitet uopće ne postoji. Možda je cijela priča o beskonačnoj zakrivljenosti prostor-vremena bila samo marketinčki trik da se pokrije činjenica da nemamo pojma što se događa unutra.

Taj argument nije samo zanimljiv. On je jebeno subverzivan. Zato što cijela moderna kozmologija stoji na ideji da su singulariteti neizbježni. Da je svemir na neki način programiran da pukne na mjestima gdje ga previše stisneš. Kao da si kupio auto i dobio upozorenje: "Ako ga vozite brže od 200 km/h, motor eksplodira, ali to je normalno, tako smo ga dizajnirali."

A ovaj tip kaže: možda nije normalno. Možda singularitet nije neizbježan nego samo posljedica toga što nismo uzeli u obzir sve faktore. Kao što su programeri govorili da je Y2K bug neizbježan dok netko nije sjeo i stvarno pogledao kod. Ispostavilo se da je većina panike bila pretjerana, ali je nekoliko sustava stvarno trebalo popraviti.

Naravno, ovo nije prvi put da netko pokušava spasiti fiziku od samouništenja. Svakih deset godina pojavi se netko s novom teorijom koja obećava da će riješiti problem singulariteta. Petlje, strune, kvantna gravitacija, multiverzum, tko zna što sve ne. Većina tih teorija završi u istom košu kao i projekti digitalne transformacije u hrvatskom javnom sektoru: puno obećanja, nula rezultata.

Ali ova teorija ima nešto drugačije. Ona ne uvodi novu fiziku. Ne treba joj pet novih dimenzija ili čestice koje postoje samo u snovima teoretičara. Ona samo kaže: uzmimo ono što već znamo o naboju i Hawkingovom zračenju i kombinirajmo ih na način na koji to dosad nitko nije napravio.

To je kao da si u IT-u 90-ih shvatio da ne trebaš novi hardver da bi riješio problem memorije, nego samo bolji algoritam. Sjećam se tih vremena, kad smo na Kvarner Netu optimizirali kod dok ne bi pukao, jer novi server nije dolazio u obzir. Nismo imali novca za bolji hardver, ali smo imali vremena i pameti da napišemo bolji softver. I često je upravo to bilo rješenje.

Ista stvar ovdje. Umjesto da tražimo novu fiziku, netko je predložio da bolje iskoristimo onu koju imamo.

Ali naravno, ova teorija ima jedan problem. Ne prodaje se dobro. Singulariteti su spektakularni. Oni su kao eksplozije u Hollywood filmovima. Publika ih voli. "Pogledajte, zakoni fizike su se raspali, ovo je stvarno cool!" A ono što ovaj tip predlaže je puno suptilnije. Nema eksplozije. Nema kraja svijeta. Samo polagano isparavanje i reorganizacija materije. Kao razlika između Derrick Comedya i ozbiljne forenzike: jedan je spektakl, drugi je posao.

I tu dolazimo do pravog pitanja. Zašto nas singulariteti toliko privlače? Zašto smo toliko opsjednuti idejom da negdje u svemiru postoji točka gdje sve pukne? Možda zato što je to jedino mjesto gdje i najveći egoisti moraju priznati da nešto ne razumiju. Crna rupa je kao onaj šef koji misli da sve zna, ali kad ga pitaš nešto stvarno teško, samo kaže "to je kompleksno" i promijeni temu.

Singularitet je izlaz iz neugodne situacije. "Ne znam što se događa unutra, ali to je zato što su zakoni fizike pukli, nije do mene."

I zato je ova teorija opasna. Ne zato što je točna ili netočna, nego zato što skida izliku. Ako singularitet nije neizbježan, onda fizičari moraju priznati da jednostavno nisu dovoljno dobro razumjeli što se događa. Isto kao što CEO-ovi moraju priznati da njihov "revolucionarni proizvod" nije propao zbog tržišta nego zato što su napravili sranje.

Ali hajde, nećemo se zavaravati. Ova teorija će vjerojatno završiti u istoj ladici kao i sve ostale. Ne zato što je loša, nego zato što fizika, kao i svaka druga industrija, ima svoje establišmente koji ne vole kad im netko dira svetinje. Trebat će još deset godina, pet eksperimenata i jedan Nobelovac da je netko shvati ozbiljno.

A dotad, crne rupe će nastaviti raditi ono što su oduvijek radile: gutati svjetlost i pljuvati po našim teorijama. I možda je to jedina istina koju imamo. Svemir ne mari za naše modele. On jednostavno jest. A mi se pravimo pametni dok ne dođemo do ruba i shvatimo da nemamo pojma.

Jedina konstanta u fizici je sposobnost fizičara da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: phys.org