Darko Rundek i originalni Haustor dolaze na Rijeka Summer Fest

Četrdeset i jedna godina od “Bolera”, albuma koji je definirao jednu generaciju i još uvijek nije definirao tko je na njemu zaradio. Originalna postava Haustora, Zexa i Capri uz Rundeka i ekipu, dolazi na Rijeka Summer Fest, što je u svijetu glazbe otprilike kao da se vrate prvi iPhoneovi s originalnim softverom — nostalgija čista, ali pitanje je hoće li raditi na modernoj mreži.

Ta cijela priča o ponovnom okupljanju originalnih članova benda nakon četiri desetljeća ima jedan fini, gotovo kirurški rez . Dok je glazbena industrija postala algoritamski generirani stroj za mljevenje pažnje, gdje tinejdžeri na TikToku slušaju šesnaest sekundi pjesme prije nego što je zamijene s novom, ovdje dolazi bend koji je snimio album prije nego što je većina današnjih konzumenata glazbe uopće bila zamišljena. I ljudi će doći. Platit će kartu. Stajat će i slušati cijele pjesme, od početka do kraja, bez potrebe da scrollaju dalje. To je jebeni luksuz koji današnja muzička scena ne može replicirati, ma koliko se trudila.

Ono što je zanimljivo nije samo činjenica da se Haustor vraća, nego što to govori o nama kao publici. U svijetu gdje su svi koncerti postali vizualni spektakli s laserima, dimom i koreografijom vrijednom broadwayske produkcije, mi plačemo za trenutkom kad je glazba bila dovoljna. Kad si mogao sjediti u dvorani, zatvoriti oči i pustiti da te tekst ponese, bez potrebe da ti netko na pozornici izvodi akrobacije dok pjeva. “Bolero” je bio takav album — nije trebao vizualne efekte, trebao je samo da ga čuješ. I eto nas, četrdeset godina kasnije, spremni platiti isto iskustvo, samo s garantiranim boljim ozvučenjem i skupljim pivom.

Rijeka Summer Fest je u tom smislu napravio potez koji miriše na pamet, ali i na očaj. Pamet zato što je Rundek kultna figura koja vuče publiku od četrdeset do šezdeset godina, ljude koji imaju novac za kartu i volju da provedu večer vani, a ne da ostanu doma i gledaju Netflix. Očaj zato što je to taj onaj festival koji se godinama muči s identitetom, pokušavajući biti i rock, i elektronika, i pop, i sve između, pa na kraju završi s programom koji izgleda kao da ga je sastavio algoritam koji ne razumije ljudsku dušu. Ali ovo — ovo je udarac u sredinu mete. Haustor je siguran proizvod, garantiranih emocija, bez rizika.

Pogledajte malo širu sliku. Dok se svijet tehnologije i startupa utrkuje tko će brže izumiti iduću aplikaciju koja će nam ukrasti još pet minuta dnevne pažnje, glazbena scena se okreće prošlosti. Nije ovo jedini primjer — od Taylor Swift koja ponovno snima svoje stare albume do Oasis koji se navodno ponovno okuplja, industrija je shvatila da je nostalgija najprofitabilnija sirovina. Jer nostalgija ne košta ništa za proizvesti, a prodaje se kao svježa roba. Samo dodaj malo remasteriranog zvuka, malo ekskluzivnih vinila i eto ti proizvoda koji ne zahtijeva kreativnost, samo dobar marketing. Haustor je u tome čist — nema potrebe za marketingom, album govori sam za sebe.

Ali ima tu i jedna druga, mračnija strana. Kad se osvrnemo na “Bolero”, shvatimo da je to glazba koja je nastala u vremenu kada je umjetnost imala prostora za disanje. Nije bilo streaminga, nije bilo algoritama, nije bilo potrebe da se pjesma skrati na tri minute da bi se svidjela Spotifyjevoj playlisti. Album je trajao koliko je trajao, pjesme su bile dugačke koliko su morale biti, a tekstovi su bili poezija, a ne marketinški slogan. Danas, u eri gdje se pjesme pišu tako da budu viralne na TikToku, gdje refren mora doći u prvih deset sekundi, gdje je svaki stisak gumba na telefonu potencijalni gubitak slušatelja — takav album ne bi prošao ni prvi krug selekcije. I zato se vraćamo starom. Jer novo je, uglavnom, sranje.

Ono što je najbolje u cijeloj priči je da Rundek, Zexa i Capri vjerojatno neće ni pokušati zvučati kao da su 1984. Oni će izaći na pozornicu, odsvirati pjesme koje su obilježile jednu eru, ali s iskustvom i zrelošću koja dolazi s godinama. I to je ono što publika zapravo želi — ne rekonstrukciju prošlosti, nego potvrdu da je ta prošlost imala smisla. Da nismo uzalud slušali te pjesme, da nismo uzalud plakali na te refrene, da nismo uzalud vjerovali da glazba može biti nešto više od pozadinske buke u supermarketu. Haustor na Rijeka Summer Festu nije samo koncert, to je kolektivna terapija za generaciju koja je odrastala uz kazete i radio, a sad sluša playliste koje bira algoritam.

I dok budemo stajali tamo, s pivom u ruci, pjevušeći “Šejn” ili “Ena” ili bilo koju drugu pjesmu s tog albuma, sjetit ćemo se da je i prije bilo dobro. I da je možda, samo možda, jedini način da popravimo budućnost taj da se prisjetimo što smo imali prije nego što smo izgubili. Ako Haustor može nakon četrdeset godina izaći na pozornicu i odsvirati “Bolero” od početka do kraja, možda i mi možemo preživjeti još jedan krug korporativnog cirkusa. Možda je jedina konstanta u glazbi, kao i u životu, sposobnost da nas nešto iznenadi svojom vječnom aktualnošću.

Izvor: riportal.net.hr