Djevojka se plasirala na tri državna natjecanja

U svijetu u kojem odrasli prodaju maglu dok djeca rade domaću zadaću, dogodi se trenutak koji poremeti ravnotežu. Riječka srednjoškolka, druga godina prirodoslovno-matematičke gimnazije, plasirala se na državna natjecanja iz biologije, kemije i talijanskog jezika. Tri. Tri predmeta. Tri potpuno različita sklopa znanja. I to u dobi u kojoj većina njezinih vršnjaka još uvijek pokušava shvatiti zašto im Instagram algoritam servira peti video s mačkama zaredom.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Ali hajde da se malo poigramo s tim podatkom, jer u njemu leži nešto dublje od obične vijesti o uspješnoj učenici. Ovdje pričamo o sustavu koji funkcionira unatoč sebi samome. O djevojci koja je, u zemlji gdje se obrazovanje tretira kao nužno zlo između političkih skandala i proračunskih rezova, uspjela napraviti nešto što bi u normalnom svijetu bilo vijest na naslovnici, ali u Hrvatskoj završi u rubrici "Zanimljivosti" na lokalnom portalu.

Jer nema tu puno filozofije. Tri državna natjecanja znače tri puta više pripreme, tri puta više odricanja, tri puta više noći provedenih nad udžbenicima dok su drugi na društvenim mrežama. To znači roditelje koji su ili imali sreće pa su djeca sama došla do te razine, ili su uložili ogroman trud da stvore okruženje u kojem takvo nešto uopće može procvjetati. I jedno i drugo je u Hrvatskoj rijetkost vrijedna spomena.

A sada pogledajmo drugu stranu medalje. Dok ta djevojka uči kemijske reakcije i biološke procese, negdje u paralelnom svemiru hrvatskog obrazovanja, ministri se izmjenjuju kao na pokretnoj traci, kurikulumi se mijenjaju brže nego što ih itko stigne pročitati, a učitelji odlaze u mirovinu ili u Irsku jer ovdje više ne mogu platiti račune. I u takvom sustavu, netko uspije. Netko tko nema privatnog tutora, netko tko ne dolazi iz obitelji s političkom vezom, netko tko jednostavno odluči da će znanje biti jedina valuta koju priznaje.

To je onaj trenutak kada shvatiš da sustav nije potpuno mrtav. Da još uvijek postoje ljudi koji vjeruju da se trud isplati, da znanje ima vrijednost, da se možeš probiti bez da nekoga zgaziš. I to u vremenu kada nam svi prodaju priču da je jedini put do uspjeha preko YouTube tutoriala o kriptovalutama ili preko aplikacije koja će ti srediti život bez da makneš prstom.

Ali evo što je zanimljivo. Ta djevojka vjerojatno uopće ne razmišlja o tome koliko je njezin uspjeh politički nabijen. Ona jednostavno voli biologiju, kemiju i talijanski. I to je možda najveća ironija od svih. Dok se odrasli prepiru oko kurikularne reforme, dok političari obećavaju zlatna brda, dok sindikati štrajkaju, netko tko bi trebao biti žrtva sustava zapravo radi posao umjesto sustava.

Koji kurac onda radimo cijelo vrijeme?

Jer ako ta djevojka može u drugom razredu srednje škole, u zemlji koja troši manje na obrazovanje nego na subvencije za poljoprivredu, u gradu koji se bori s demografskim kolapsom, postići tri državna natjecanja, što to govori o nama? Govori da je problem u nama, ne u njoj. Govori da izgovori o lošem sustavu, o manjku sredstava, o nepravednim uvjetima — nisu ništa drugo nego alibi za nerad.

Jer kad bi sustav bio jedini krivac, ta djevojka ne bi postojala. Ali postoji. I nije jedina. Ima ih još. Tisuće njih, po cijeloj Hrvatskoj, u školama s prozorima koji propuštaju zimu, s učiteljima koji rade na dva radna mjesta, s udžbenicima koji su stariji od njih. I oni i dalje uče. I dalje se natječu. I dalje pobjeđuju.

To nije dokaz da sustav funkcionira. To je dokaz da sustav preživljava isključivo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca koji su previše mladi da bi shvatili da bi trebali odustati.

I zato, dok slavimo taj uspjeh, dok pišemo članke i dijelimo po društvenim mrežama, možda bi bilo dobro da na trenutak zastanemo i shvatimo jednu stvar. Ova djevojka nije iznimka. Ona je pravilo. Pravilo koje govori da hrvatsko obrazovanje ima potencijal, ali samo kad ga pojedinci nose na svojim leđima.

Pitanje je samo dokle će ta leđa izdržati.

Jer u sustavu koji ne mari, koji ne nagrađuje, koji ne štiti, entuzijazam ima rok trajanja. I kad ta djevojka odraste, kad shvati da ju je sustav iskoristio za svoju statistiku, da su njezini uspjesi postali brojke u izvješćima ministarstva, da su se političari slikali s njom na dodjeli nagrada i onda otišli rezati proračun za obrazovanje — što će tada?

Hoće li i dalje vjerovati da se trud isplati?

Hoće li ostati u ovoj zemlji ili će otići tamo gdje se znanje cijeni?

Hoće li postati još jedna u nizu hrvatskih priča o talentu koji je otišao jer ovdje nije imao budućnost?

Ne znam. I nitko ne zna. Ali znam jedno. Dok god budemo imali ovakve mlade ljude, imamo šansu. Malu, jebeno krhku, ali šansu. Pitanje je samo hoćemo li je iskoristiti ili ćemo nastaviti gledati kako nam najbolji odlaze, dok se mi tješimo viješću o još jednom uspjehu koji nitko nije zaslužio osim onoga tko ga je postigao.

Budućnost je stigla. Donijela je račun.

Izvor: fiuman.hr