Dronovi, cesta, Krim i tisuću godina logistike

Dronovi kontroliraju cestu prema Krimu, kažu vijesti, kao da je to neka nova vijest, a ne samo još jedna potvrda da je rat u dvadeset prvom stoljeću postao ono što je oduvijek trebao biti — dosadan posao za ljude koji razumiju opskrbne lance bolje od generala. Ukrajinski operateri iz 3. pukovnije Snaga za specijalne operacije objavili su da su uspostavili zračnu kontrolu nad dijelom rute Melitopolj – Čonhar, što je jedan od glavnih pravaca kojima Rusija opskrbljuje okupirani Krim, i to je vijest koju bi svaki logističar na svijetu trebao pročitati tri puta, popiti gutljaj kave i pomisliti: jebote, ovo je ozbiljno. Jer ratovi se ne dobivaju na bojnom polju, ratovi se dobivaju u skladištima, na cestama i u trenucima kad shvatiš da ti je neprijatelj presjekao rutu kojom dolaze gume za kamione koji voze hranu vojnicima koji čuvaju topove koji gađaju gradove koje si osvojio prije dvije godine. Cesta Melitopolj – Čonhar nije asfalt, nije geografska točka na karti, nije ništa od toga. Cesta Melitopolj – Čonhar je krvna žila koja hrani jednu od najvećih okupacija u Europi nakon Drugog svjetskog rata, i kad tu žilu presiječeš, ne treba ti atomska bomba da riješiš problem — treba ti samo strpljenje i još tisuću dronova. Ljudi vole pričati o herojstvu, o pobjedama, o velikim bitkama koje će se učiti u školama, ali istina je puno jednostavnija i puno ružnija. Rat u Ukrajini odavno nije rat tenkova i pješadije, rat je postao rat protokola, rat logistike, rat u kojem pobjednik nije onaj tko ima više granata, nego onaj tko može duže zadržati svoje kamione na cesti bez da ih netko digne u zrak iz daljine od pet kilometara. I tu dolazimo do onog dijela koji bi trebao zabrinuti svakoga tko misli da je sigurnost stvar granica i vojski, a ne stvar softvera i baterija. Dronovi su promijenili pravila igre na način na koji to ljudi još uvijek ne žele priznati, jer priznati bi značilo suočiti se s činjenicom da je svaka vojska na svijetu, uključujući i one koje se smatraju najmoćnijima, zapravo ranjiva na jeftinu tehnologiju koju može napraviti bilo tko s tri tisuće eura i osnovnim znanjem elektronike. Operateri iz 3. pukovnije ne kontroliraju cestu zato što imaju više tenkova ili bolje topove, kontroliraju je zato što imaju bolje oči, bolje senzore i bolji softver koji im omogućuje da vide što se događa na pedeset kilometara udaljenosti dok sjede u podrumu negdje u Zaporižju s termosicom kave i laptopom iz 2021. godine. I tu nastaje problem za one koji vjeruju da je budućnost ratovanja stvar skupih aviona i ogromnih nosača zrakoplova. Jer ako dron od pet tisuća eura može presjeći opskrbu Krima, što onda vrijedi avion od sto milijuna dolara koji ne može letjeti iznad oblaka bez da ga netko vidi? Što vrijedi tenk od deset milijuna ako ga možeš uništiti s granatom koja košta manje od večere u dobrom restoranu? Odgovor je jednostavan i bolan: ništa, apsolutno ništa, osim ako ne prihvatiš da je tvoja cijela vojna doktrina zastarjela i da ti treba nova, i to brzo. Ali naravno, ljudi ne vole mijenjati doktrine. Ljudi vole držati se onoga što znaju, onoga što su naučili na akademijama, onoga što piše u udžbenicima koje su napisali generali koji su se borili u ratovima koji više ne postoje. I tako se događa da Rusija, koja je uložila milijarde u sustave protuzračne obrane i tenkove koji su trebali biti neuništivi, sada gleda kako joj dronovi vrijedni džeparca presijecaju opskrbne linije i čini se da nitko ne zna što učiniti povodom toga osim poslati još više vojnika na cestu koju kontroliraju ljudi koje ne mogu vidjeti. Postoji li nešto apsurdnije od toga? Cijeli imperij, s nuklearnim oružjem i svemirskim programom, s najvećom teritorijalnom državom na svijetu i vojskom koja je progutala pola Europe u prošlom stoljeću, sada je suočen s problemom koji rješavaš tako da kupiš još nekoliko dronova i pošalješ ih na istu cestu. Nije herojstvo, nije taktika, nije genijalnost — čista, gola, jebeno jednostavna logika: ako ne možeš dovesti gorivo na front, ne možeš držati front, i točka. I tu dolazimo do onog dijela koji bi trebao zabrinuti svakoga tko gleda ovaj rat iz udobnosti svog dnevnog boravka, s daljinskim u ruci i mišlju da je to nešto što se događa negdje drugdje, nešto što nas se ne tiče. Jer ako je jedna cesta dovoljna da promijeni tok rata, što mislite koliko je cesta potrebno da promijeni tok vašeg života? Koliko je dronova potrebno da presiječe opskrbu vašeg grada? Koliko je softvera potrebno da paralizira vašu zemlju bez ijednog metka? Naravno, ljudi će reći da je to drugačije, da je Ukrajina poseban slučaj, da je Rusija nesposobna, da je ovo samo privremena faza i da će se sve vratiti u normalu čim netko izmisli protumjeru koja će ponovno učiniti dronove beskorisnima. I možda je to istina, možda će netko za pet godina izmisliti nešto što će učiniti dronove jednako zastarjelima kao što su danas tenkovi iz Drugog svjetskog rata, ali do tada, ovo je realnost: rat se vodi na cestama, i onaj tko kontrolira cestu, kontrolira sve ostalo. I dok sjedite u svom uredu, u svom gradu, u svojoj zemlji koja nije u ratu, razmislite o tome što znači kada netko kaže da dronovi kontroliraju cestu. To znači da netko može odlučiti hoće li hrana stići u trgovinu. To znači da netko može odlučiti hoće li gorivo stići na benzinsku. To znači da netko može odlučiti hoće li vaš život teći normalno ili će stati u trenutku kad se pokvari jedan jedini asfaltni pojas koji povezuje dvije točke na karti. Cesta Melitopolj – Čonhar je danas u središtu pozornosti, ali sutra bi to mogla biti cesta koja vodi do vašeg grada, i pitanje nije hoće li se to dogoditi, pitanje je samo tko će sjediti za računaloom i odlučivati o tome. Jer rat se ne mijenja, rat samo mijenja alate, a alati su sada jeftini, dostupni i smrtonosni na način na koji to nikad prije nisu bili. I na kraju, nakon svih analiza, svih brojki i svih prognoza, ostaje samo jedna misao: ako dronovi mogu kontrolirati cestu prema Krimu, što mislite što mogu kontrolirati sutra? Odgovor je jednostavan i neugodan — sve što se kreće, sve što se opskrbljuje, sve što ovisi o asfaltu i logistici, a to je, , sve što mi zovemo civilizacijom.

Izvor: rijekadanas.com