Dva automobila, jedna cesta između dva sela, sedam ujutro

Naravno da nije slučajno. Prometne nesreće su majstorski izvedena predstava u kojoj glavne uloge igraju brzina, umor, telefon, alkohol i — najčešće — potpuno i skroz naivno uvjerenje da se tebi ne može dogoditi. Ekipa koja je jutros završila u limenki kraj Jakšića vjerojatno je isto mislila. Da će stići. Da je cesta prazna. Da voze dovoljno dobro. Da je onaj drugi lud. I sad su u bolnici, a netko drugi broji minute dok mu policija ne pokuca na vrata.

Ali to je previše očito. Previše ljudski. Dosadno, čak. Zato hajmo malo dublje, jer ova priča ima slojeve koje mediji neće dotaknuti — ne zato što ne smiju, nego zato što ne znaju. Jer su navikli na formulu: nesreća, ozlijeđeni, očevid, cestovni promet zatvoren. I točka. A stvarnost je puno gadnija, puno sustavnija i puno jebenije povezana sa stvarima o kojima nitko ne govori dok se ne dogodi baš ovakav prizor.

Prvo, infrastruktura. Cesta između Rajsavca i Radnovca nije autocesta. Nije brza cesta. To je lokalna prometnica koja povezuje sela u Požeštini, i na takvim cestama brzina nije ograničena samo znakom — ograničena je širinom kolnika, vidljivošću, stanjem asfalta i, najvažnije, ljudskom procjenom. A ljudska procjena na lokalnim cestama je smeće. Jer vozači misle da znaju cestu. Jer su njome prošli sto puta. Jer je ravna. Jer nema kamera. I onda: gas do daske, pretjecanje na punoj liniji, mobitel u ruci — i eto ti prizora užasa koji vatrogasci pamte do kraja života.

Drugo, i puno važnije: sustav koji dopušta da se to događa iznova i iznova, bez ikakve sustavne promjene. Jer nije problem u jednom vozaču. Problem je u kulturi vožnje, u nedostatku redovnih kontrola, u sudovima koji prometne prekršaje tretiraju kao prekršaje a ne kao potencijalna ubojstva, u politici koja nema muda uvesti ozbiljne kazne za prekoračenje brzine jer bi to značilo gubitak glasova. Jer, jebote, kako ćeš reći biraču da ne smije voziti 120 na cesti gdje je ograničenje 60? To je politički samoubojstvo. Bolje pustiti da se ljudi ubijaju, pa ćemo poslati vatrogasce i policiju i napisati članak. To je jeftinije.

Treće, i najgore: normalizacija užasa. Prizori smrskanih automobila postali su svakodnevica. Otvorite portal bilo kojeg dana — uvik neka nesreća. Uvik neka cesta zatvorena. Uvik netko ozlijeđen. I šta? Ništa. Sutra će opet taj naslov, samo s drugim imenom sela. Jer smo se navikli. Jer je to dio krajobraza. Jer je lakše reći "dogodila se nesreća" nego priznati da je to predvidljiva posljedica sustava koji ne funkcionira.

I tu dolazimo do dijela koji boli: tehnologija. Sjedim ovdje, u Amsterdamu, i gledam kako pametni gradovi uvode senzore, kamere, AI analizu prometa, adaptivna ograničenja brzine koja se mijenjaju u realnom vremenu ovisno o gustoći prometa, vremenskim uvjetima, čak i o povijesti nesreća na toj dionici. A kod nas? Kod nas imamo znakove. I kameru na svakih sto kilometara. I načelnika koji će reći da su sredstva ograničena. Pas mater, sredstva su ograničena dok netko ne pogine. Onda su sredstva — magično — dostupna. Za očevid. Za izvještaj. Za članak. Za sprovod.

Ali ne za prevenciju. Jer prevencija nema medijsku vrijednost. Prevencija ne prodaje klikove. Prevencija je dosadna. "Cesta je sigurna, ništa se nije dogodilo" — to nije naslov. "Prizori užasa" — to je naslov. I tako se vrtimo u krug, dok vatrogasci izvlače ljude iz smrskanih automobila, a novinari broje ozlijeđene i zatvorene dionice.

I što sad? Ništa. Opet će netko sjesti u auto, precijeniti svoje sposobnosti, podcijeniti cestu, i završiti u limenci. I opet će vatrogasci rezati lim. I opet će netko napisati članak. I opet ćemo pročitati, klimnuti glavom, i okrenuti se na sljedeću vijest. Jer to je cijena koju plaćamo za udobnost ne činiti ništa.

Ako misliš da pretjerujem, izađi na bilo koju lokalnu cestu u Hrvatskoj u petak poslijepodne. Broji prekršaje. Broji brzine. Broji mobitele na volanima. I onda mi reci da je ovo nesreća. Nije. Ovo je statistika. Ovo je sustav. Ovo je izbor.

Izvor: riportal.net.hr