Dva milijuna eura za pomorsko dobro, a Rijeka gleda s mola kao pas koji je zaboravio gdje je zakopao kost

Dok je Primorsko-goranska županija potpisivala ugovore i dijelila milijune za obnovu obale, netko je očito zaboravio provjeriti kartu. Jer kad su se potpisi posušili i novac krenuo prema korisnicima, ispostavilo se da je grad koji ima luku, rivu, Mrtvi kanal i pola tuceta kupališta — ostao bez ičega. Nije dobio ni euro. Nije dobio ni kunu, da ne duljimo s eurima. Kao da je netko rekao: "Rijeka ima more, neka se sama snalazi. Ionako je previše traži."

To nije greška. To je umjetnost.

Jer u Hrvatskoj postoji poseban žanr javne uprave koji bih nazvao "administrativni fudbal s loptom koja ne postoji". Natječaj se raspiše, kriteriji se postave, bodovi se zbrajaju, a onda se ispostavi da je grad koji je doslovno izgradio svoju povijest na moru — previše morem da bi dobio novac za more. Logika je besprijekorna. Kao kad bi rekli da čovjek koji diše ne treba kisik jer ga već ima.

Pogledajmo brojke. Dva milijuna eura. Nije puno za svjetske razmjere, ali za lokalne prilike je dovoljno da se sredi jedan pristojan dio obale, popravi nekoliko mulova, osposobi plaža koja se raspada. Novac je otišao onima koji su znali napisati projekt. I to je jedina istina koju vrijedi zapamtiti: u Hrvatskoj ne pobjeđuje onaj tko ima veću potrebu, nego onaj tko ima boljeg projektanta. Rijeka, sa svojom lukom koja je stara koliko i grad, sa svojim šetnicama koje su ljepše na razglednici nego u stvarnosti, sa svojim bazenima koji su zatvoreni jer ih nitko nije znao održavati — Rijeka je izgubila jer su drugi imali bolje papire.

I tu dolazimo do dijagnoze. Ovo nije priča o nepravdi. Ovo je priča o tome kako sustav funkcionira kad ga nitko ne nadgleda.

Jer da je netko sjeo i rekao: "Čekajte, Rijeka je najveći grad na moru u ovoj županiji, možda bi trebala dobiti nešto od ovih dva milijuna" — stvar bi bila riješena u pet minuta. Ali sustav ne funkcionira na zdravom razumu. Sustav funkcionira na bodovnim listama, kriterijima i natječajnim procedurama koje su pisali ljudi koji nikad nisu bili na moru. Ili jesu, ali su gledali u Excel tablicu umjesto u valove.

Podsjeća me na ono vrijeme kad smo u Kvarner Netu aplicirali za EU fondove za ruralni broadband. Kriteriji su bili takvi da je pobjednik bio onaj tko je imao najviše sela s manje od 50 stanovnika, najviše planinskih prijevoja i najmanje postojeće infrastrukture. Mi smo imali sve to. Pobijedili smo. Ispostavilo se da pobjeda znači da moraš provući optiku kroz kamenjar na 800 metara nadmorske visine, gdje žive tri bake i jedan pijanac s dva magarca. Novac je potrošen. Bake su dobile internet. Pijanac je dobio Netflix. A nitko nije pitao je li to pametno ulaganje.

Isto je i s ovim pomorskim novcem. Natječaj je napisan tako da favorizira male općine s jednom plažom i dva gosta godišnje, a eliminira grad koji ima 100.000 stanovnika i 15 kilometara obale. Jer je lakše dati novac onome tko će ga potrošiti na jedan mul i jednu klupu, nego onome tko bi trebao riješiti sustavni problem urbane obale koja se raspada na tri mjesta odjednom.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

To je namjerno. Jer kad bi Rijeka dobila novac, morala bi ga potrošiti na nešto veliko, vidljivo, mjerljivo. A veliki projekti privlače pažnju. Pažnja privlači pitanja. Pitanja privlače revizore. A revizori su ljudi koji vole pokazati da su vrijedni svoje plaće. Zato je bolje dati novac na sto malih projekata koji nikog ne zanimaju, nego na jedan veliki koji bi mogao završiti na naslovnici Novog lista.

I tako Rijeka ostaje bez novca za svoju obalu. Grad koji je izmislio more, koji je izgradio luku dok su drugi još plovili na splavima, koji ima tradicionalnu vezu s morem dublju od bilo kojeg drugog grada na Jadranu — taj grad gleda kako milijuni odlaze u mjesta koja su more vidjela samo na razglednici.

Ako moraš objasniti zašto tvoja obala nije dovoljno dobra za novac koji je namijenjen obali, vjerojatno živiš u državi koja je izmislila birokraciju kao sport.

Izvor: rijekadanas.com