Dvadeset dolara mjesečno za model koji će vas zbuniti s više samopouzdanja nego što ga je itko od nas ikada imao.

I eto ga, ChatGPT Astra je stigao. Ne kao šušur i spektakl sa šampanjcem i konfetima, nego tiho, kroz naplatu od dvadeset dolara na mjesečnoj bazi, kao što se i priliči proizvodu koji želi biti sve za svakoga, a istovremeno ne obećava ništa konkretno onima koji ne plaćaju. Plus pretplatnici, ta fina klasa digitalnih građana koji su već odavno prihvatili da je njihov mjesečni račun za egzistenciju postao složeniji od državnog proračuna male zemlje, dobili su pristup onome što OpenAI naziva "najmoćnijim modelom do sada". Slobodni korisnici? Pa, njima ostaje čekanje i nada, dvije stvari kojima se u tech industriji trguje otkad je netko shvatio da se strpljenje može monetizirati.

Ali ono što je zanimljivo nije sam model. Niti njegova moć, koju ćemo ionako mjeriti isključivo kroz benchmarkove koje je sastavila ista tvrtka koja ga je i napravila, što je otprilike jednako vjerodostojno kao da vam kuhar jamči da mu je juha najbolja u gradu dok vam je upravo poslužio zagorenu vodu s kockom za temeljac. Ono što je zanimljivo jest tišina koja okružuje termin "slobodni korisnici" u cijeloj toj priči. Nema datuma. Nema obećanja. Nema čak ni one standardne floskule o tome kako "radimo na tome da uskoro bude dostupno svima", koja u prijevodu znači "nikada, osim ako vas ne možemo natjerati da platite". To je kao kada vam bivša kaže da "treba malo vremena", a vi znate da je to vrijeme zapravo zauvijek, samo što si još uvijek ne želite priznati da je gotovo.

Ako je model toliko moćan, ako je doista revolucija koju nam serviraju na tanjuru kao nešto što će promijeniti način na koji radimo, stvaramo i razmišljamo, zašto onda oni koji ne plaćaju moraju čekati? Zašto ta demokracija pristupa, o kojoj su nam pričali dok su skupljali investicije, isparava čim model postane dovoljno dobar da bi se za njega moglo naplaćivati? Postoji li uopće netko tko iskreno vjeruje da je ograničenje pristupa pitanje tehničke infrastrukture, a ne čiste, sirove, nepatvorene poslovne računice?

Sjećam se devedesetih, dok smo gradili Kvarner Net i provlačili kablove po Rijeci kao da šijemo golemu mrežu od svile, mislili smo da je budućnost u tome da svi budu spojeni. Da informacija mora biti slobodna. Da je pristup internetu temeljno pravo, a ne luksuz. Bili smo naivni, naravno, kao što su naivni svi koji vjeruju da tehnologija sama po sebi može išta promijeniti bez pitanja tko kontrolira ključeve. Jer eto nas, trideset godina kasnije, i internet je postao mjesto gdje vam najpametniji alat koji je čovječanstvo izumilo naplaćuje dvadeset dolara mjesečno za pristup vlastitoj inteligenciji, dok oni koji si to ne mogu priuštiti dobivaju ostatke za stolom.

I nije problem u samih dvadeset dolara. Problem je u principu. Problem je u onome što ta naplata govori o putanji cijele industrije. Jer prvo su nam uzeli privatnost, pa su nam uzeli podatke, pa su nam uzeli pažnju, a sada nam pokušavaju uzeti i samo razmišljanje, pakirajući ga u pretplatu s tri razine i sitnim slovima koja nitko ne čita. Najmoćniji alat za generiranje znanja u povijesti čovječanstva postaje još jedan proizvod na polici, s cijenom koja odražava isključivo ono što je tržište spremno platiti, a ne ono što bi društvo trebalo dobiti.

Postavlja se pitanje koje zvuči naivno, ali nije: ako je cilj umjetne inteligencije pomoći ljudima da budu pametniji, produktivniji i kreativniji, zašto je onda pristup tom alatu uvjetovan novčanikom? Zašto se najveća tehnološka revolucija našeg doba prodaje kao premium usluga, umjesto da se tretira kao javno dobro, kao što su se tretirale knjižnice, škole i bolnice? Jer odgovor je, naravno, jebeno jednostavan. Zato što je netko shvatio da se na znatiželji može zarađivati. Zato što je netko shvatio da je ljudska potreba za razumijevanjem svijeta najisplativija roba koju je moguće upakirati i prodati. I zato što smo svi mi, svojim prihvaćanjem te logike, postali suučesnici u vlastitom obespravljivanju.

Najgore od svega nije to što se naplaćuje. Najgore je to što se naplaćuje s osmijehom, uz priču o tome kako je to "fer" i "održivo" i kako će nam svima na kraju biti bolje. Kao da je etika pitanje cjenika, a ne načela. Kao da je pravda stvar kupovne moći. I mi to gutamo, jer smo naučeni da je sve što je tehnološki napredno nužno i skupo, da je svaka inovacija luksuz koji si moramo priuštiti ako želimo biti dio budućnosti. A budućnost, eto, košta dvadeset dolara mjesečno, plus PDV, plus osjećaj da ste propustili vlak ako ne platite.

A možda je pravo pitanje sasvim drugo. Možda pitanje nije koliko košta pristup najmoćnijem modelu, nego zašto uopće dopuštamo da netko drugi određuje cijenu našeg vlastitog razmišljanja. Zašto smo tako lako prihvatili da je inteligencija, ona umjetna koja bi trebala biti ekstenzija naše vlastite, roba koju kupujemo od korporacija koje su milijarde uložile u to da je stvore, ali ni lipe u to da je učine dostupnom onima kojima je najpotrebnija. I dok se mi svađamo oko toga je li dvadeset dolara previše ili premalo, negdje u tišini, oni koji su stvorili taj alat već računaju koliko će koštati sljedeća razina, ona koja će razmišljati umjesto nas, koja će donositi odluke umjesto nas, koja će živjeti umjesto nas. I vjerujte mi, neće biti jeftina.

A najljepše od svega je to što svi mi koji plaćamo tu pretplatu mislimo da smo pametni. Da smo rano prepoznali potencijal. Da smo dio ekskluzivnog kluba koji razumije budućnost. A zapravo smo samo još jedan red u Excel tablici, još jedna stavka u kvartalnom izvještaju, još jedan potrošač koji je zamijenio vlastitu znatiželju za tuđu uslugu. I to je, ako ništa drugo, najskuplja lekcija koju nas je tech industrija naučila: da je najvrjednija stvar koju imamo — naša pažnja, naše vrijeme, naš um — zapravo samo proizvod koji netko drugi prodaje. A mi to plaćamo. I još smo zahvalni što možemo.

Izvor: bleepingcomputer.com