Tri milijarde eura za firmu koja prodaje nade francuskih poreznih obveznika, a startapi u seed...

Mistral je skupio tri milijarde. Series D. Valuacija se ne spominje u naslovu, jer bi naslov tada bio predugačak, a i brojka je toliko apsurdna da bi izgledala kao greška u prijepisu. Tri milijarde eura. Za kompaniju koja je prije dvije godine bila lokalna alternativa OpenAI-u, s timom od dvadesetak ljudi i ambicijom da dokaže da Europa može imati svoj veliki jezični model. Danas je to firma koja vrijedi više od nekih europskih država, ako mjerimo BDP-om, i to je jedini način na koji ova brojka ima smisla.

I u istom tjednu, dok se ta tri milijarde slijevaju u jedan jedini francuski laboratorij, Europa ima sto dana da spasi ono što svi lijepo zovu EU Inc. Sto dana. To je kao da si dobio dijagnozu i rok za terapiju u istoj rečenici, a liječnik ti pritom govori da je lijek skuplji od bolesti.

Prvo, ono što svatko tko je ikad vodio firmu zna, a što ovi ljudi u Bruxellesu očito ne znaju: kad u istom tjednu jedna firma pokupi tri milijarde, a pedeset drugih ne može skupiti ni pola milijuna, to nije tržište. To je lutrija u kojoj je netko kupio sve sretne listiće prije nego što je kolo zavrtjelo. Mistral nije pobijedio zato što je bio najbolji. Pobijedio je zato što je bio NAJVIDLJIVIJI u trenutku kad je kapital tražio europsku priču koju može prodati američkim LP-ovima. To je cijela igra. Ne tehnologija. Pripovijedanje.

Drugo, i ovo je ono što boli: early-stage funding u Europi nije u krizi. U krizi je stanje u kojem se nalazi bolesnik koji je već tri tjedna u komi, a rodbina se još svađa oko toga koji će liječnik potpisati otpusno pismo. Seed runde u Europi su pale, serije A su pale, a ono što je ostalo ide u firmu koja već ima valuaciju u milijardama. Kapital se koncentrira. To nije ciklus. To je struktura.

Treće, i ovo je ono što nitko u tim izvještajima neće napisati: problem nije u tome što nema novca. Problem je u tome što novac postoji, ali ne želi riskirati. Europski institucionalni investitori, mirovinski fondovi, osiguravajuća društva, svi ti fini ljudi koji upravljaju tuđom štednjom, drže svoj novac u obveznicama i nekretninama jer ih je netko naučio da je startup rizičan, a stan u Zagrebu nije. Pa kad treba napisati ček za seed rundu, taj isti novac magično nestane. Nije otišao. Sakrio se. U fondove koji ulažu u fondove koji ulažu u fondove, dok na kraju lanca nitko ne ulaže u firmu.

Četvrto, sto dana da se spasi EU Inc. To je fora koja zvuči kao naslov iz nekog trilera, a u praksi znači da će se u tom periodu održati niz sastanaka na kojima će se dogovoriti da se održi niz sastanaka. Ja sam 1996. registrirao firmu u Rijeci. Trebalo je tri tjedna, dvije ovjere i jedan razgovor s čovjekom koji je znao da ne znam ništa, ali je bio pristojan. Danas, u 2026., u Europi ti za prekogranično poslovanje treba pravnik specijaliziran za pet jurisdikcija, knjigovođa u svakoj od njih i strpljenje koje prosječni osnivač ne posjeduje. To je problem koji se ne rješava u sto dana. To se rješava u sto godina, ako imaš sreće.

Peto, i ovo je najgorči dio: svi ti fondovi, svi ti programi, svi ti inkubatori i akceleratori koje je Europa izgradila u zadnjih petnaest godina, proizveli su jednu stvar. Prezentacije. Pitch deckove koji izgledaju kao da ih je dizajnirao isti čovjek, s istim fontom, s istim slajdom o tržištu od nekoliko milijardi, s istom fotografijom tima na kojoj svi izgledaju kao da su upravo izašli s konferencije o mindfulnessu. A proizvod? Proizvod je pola buga, pola obećanja i jedna beta verzija koja pada kad je istovremeno koristi više od pedeset ljudi.

Šesto, ono što me zapravo nervira nije Mistral. Mistral je simptom, ne bolest. Oni rade ono što bi svaka firma radila na njihovom mjestu: uzimaju novac dok ga ima, jer za dvije godine tog novca neće biti. Ono što me nervira je ekosistem koji je odlučio da je jedini način da se uspije biti kopija američkog modela. Skupi puno, potroši još više, izađi kroz akviziciju ili propadni. Nema treće opcije. Nema firme koja raste dvadeset godina, zapošljava dvjesto ljudi i isplaćuje dividendu. Nema zanatskog softwarea. Nema niše. Samo skaliranje ili smrt.

Sedmo, sto dana. Da citiram klasika: rokovi su za ljude koji ne znaju što rade. Onaj koji zna, ne treba mu rok jer je već počeo. Onaj koji ne zna, propustit će ga i onda napisati izvještaj u kojem objašnjava zašto je rok bio nerealan. U tom izvještaju bit će riječi kao "regulatorni okvir", "usuglašavanje dionika" i "mapa puta". Nikad neće pisati "nismo znali što radimo". To se ne piše u Bruxellesu.

Osmo, i ovo je poanta zbog koje sam uopće sjeo napisati ovaj tekst: ono što Europa stvarno treba nije fond. Nije program. Nije strategija. Europa treba sto ljudi koji će prestati pisati strategije i početi graditi firme. Ljudi koji ne znaju da nešto nije moguće, jer ih nitko nije upozorio. Ljudi koji su previše tvrdoglavi da odustanu i previše siromašni da si priušte odustajanje. Takvi su gradili prve ISP-ove po Hrvatskoj devedesetih, kad je veza bila modem koji je zvučao kao da ubijaš stroj, a struja je nestajala svakih sat vremena. Nitko im nije dao tri milijarde. Nitko im nije dao ni tri tisuće. Napravili su to jer nije bilo alternative.

Deveto, dakle, što će se dogoditi u tih sto dana? Ništa. Održat će se sastanci. Objavit će se priopćenja. Netko će dobiti mandat da koordinira. Netko drugi će dobiti mandat da nadzire koordinaciju. Na kraju će se zaključiti da je potrebno više vremena, jer dobre stvari zahtijevaju vrijeme, a jedino što Europa proizvodi brže od birokracije je opravdanje za birokraciju.

A Mistral? Mistral će za dvije godine biti ili kupljen od nekog američkog giganta, ili će objaviti da je model postao toliko dobar da ga više ne treba prodavati, ili će tiho prestati postojati dok će njihovi osnivači držati predavanja o tome kako je Europa propustila priliku. Sve tri opcije su jednako vjerojatne. Nijedna nije dobra za onog klinca u Osijeku koji noćas piše kod i pita se ima li smisla.

Ima smisla. Samo ne u ovom filmu.

Izvor: tech.eu