Trideset milijuna eura za agrifood deeptech

Nordijski fond. Finski. Znaš ono kad ti netko kaže da je Finland najsretnija zemlja na svijetu, a ti pomisliš da je to zato što su svi ostali previše zaposleni da ispune anketu? E, taj isti narod sad dobiva europski novac da riješi problem koji postoji otkad postoji i poljoprivreda — kako nahraniti ljude bez da istovremeno uništiš tlo, vodu i klimu. Ambiciozno. Simpatično. I jebeno nedostatno.

Jer trideset milijuna eura, u kontekstu globalnog agrifood tržišta koje se mjeri u trilijunima, nije kapital. To je kapara. To je ono što ostaviš konobaru kad nemaš sitno. Fond će to rasporediti na petnaestak startupa, svaki će dobiti milijun-dva, potrošit će to na plaće, laboratorij i putovanja na konferencije u Berlinu, i onda će za tri godine EIF izaći s izvještajem u kojem piše da je "portfelj pokazao solidan napredak prema ključnim pokazateljima održivosti". Nitko neće pitati je li itko od tih startupa zapravo prodao nešto. Bit će dovoljno da su smanjili emisije u PowerPointu.

A problem koji bi trebali riješiti je stvaran. Poljoprivreda troši sedamdeset posto svjetske slatke vode. Proizvodi između četvrtine i trećine globalnih emisija stakleničkih plinova, ovisno koju metodologiju vrtiš i koji lobi plaća studiju. I hrani osam milijardi ljudi, od kojih gotovo milijarda svaki dan ide spavati pothranjena. To nije tržišna prilika. To je civilizacijski dug koji smo naslijedili od djeda koji je mislio da je fosfatno gnojivo vječno. Nije bilo. I nije.

I sad, u tom kontekstu, Europa odlučuje da je najbolji odgovor — fond rizičnog kapitala. Ne regulativa koja bi natjerala prehrambenu industriju da prestane prodavati smeće, ne porez na meso, ne reforma zajedničke poljoprivredne politike koja još uvijek plaća farmerima da proizvode više nego što treba, ne ulaganje u javne istraživačke institute koji bi radili na otvorenim licencama. Ne. Odgovor je venture capital. Jer kad imaš sistemski problem od nekoliko trilijuna eura, rješenje je očito — daj trideset milijuna eura dečkima s dobrim pitch deckom i nadaj se najboljem.

Ovo nije kritika Finske. Finska je napravila više s manje od bilo koje zemlje u Europi. Ovo je kritika mentalnog sklopa u kojem se strukturni problem rješava financijskim instrumentom jer je financijski instrument jedini jezik koji Bruxelles razumije. EIF je banka. Banke ne rješavaju probleme. Banke financiraju rješenja koja su već dokazala da se mogu naplatiti. Ako agrifood deeptech dokazuje da se može naplatiti, onda ga ne treba subvencionirati. Ako ne dokazuje, onda ga subvencija neće spasiti. U oba slučaja, trideset milijuna eura je više terapija za političare nego za poljoprivredu.

Ali hajmo biti fer. Postoji verzija ove priče u kojoj je sve pametno. Postoji svijet u kojem nordijski fond ima stvarno dobar deal flow, u kojem su founders ljudi iz agronomije i molekularne biologije a ne bivši consulting analitičari koji su pročitali jedan McKinsey report o budućnosti hrane, i u kojem će jedan od tih petnaest startupa za sedam godina biti firma koja proizvodi proteine bez krave, a da to ne košta tri puta više od krave. U tom svijetu, trideset milijuna eura je sjeme. U realnom svijetu, većina deeptech startupa umre između faze "imamo laboratorijski rezultat" i faze "imamo kupca koji plaća". Taj jaz se zove dolina smrti. I ne prelazi se s milijun i pol eura.

Zato je ovakva vijest uvijek ista. EIF uloži. Fond objavi. Startupi se pohvale. Mediji prenesu. Dvije godine kasnije, pola ih je mrtvo, četvrtina je pivottala u B2B SaaS jer je to jedino što investitori znaju procijeniti, a četvrtina je još u laboratoriju, čeka sljedeći krug. Nitko neće napisati članak o tome. Jer "EIF povlači kapital iz neuspješnog fonda" nije naslov koji ide na konferenciju o održivosti.

Ako je nordijski agrifood deeptech toliko obećavajući, zašto mu treba javni novac da bi privukao privatni? Ako nije, zašto javni novac ide u njega? To je pitanje koje bi postavio svaki porezni obveznik u Finskoj da ima vremena između dvije smjene i jedne hipoteke. Ali on nema vremena. Zato EIF ima mandat.

I tako, dok se Europa hvali da ulaže u budućnost hrane, negdje u istoj toj Europi farmer u Portugalu još uvijek čeka isplatu subvencije od prošle godine, u Nizozemskoj se baca mlijeko jer je tržište prezasićeno, a u Hrvatskoj se uvozna piletina prodaje kao domaća jer nitko ne kontrolira deklaracije. Ali zato imamo fond. Fond je važan. Fond je vidljiv. Fond ima press release.

Ovo nije prijevara. Ovo je gore od prijevare. Ovo je dobra namjera bez mehanizma. I takve stvari, u pravilu, završe tako da se nitko ne sjeća tko je potrošio novac, a svi se sjećaju da je problem i dalje tu. Agrifood deeptech neće nahraniti svijet. Nahranit će PowerPoint prezentacije na sljedećem EIF summitu.

Izvor: tech.eu