Dvadeset i pet godina, more i tuđa zemlja — dovoljno da čovjek pomisli kako je sigurno stići u Rijeku

Dvojica mladića, devetnaest i osamnaest godina, već su dobro poznati policiji. To je ona rečenica koja bi trebala zvučati kao upozorenje, a zvuči kao normalan opis prosječnog tinejdžera u ovom gradu. "Već su dobro poznati" je fraza koja se u Hrvatskoj koristi za ljude koji su ili iznimno uspješni u nečemu ili redoviti gosti postaja. Pogodi u koju kategoriju spadaju ovi. Osumnjičeni su za pokušaj ubojstva i razbojništvo nad sirijskim pomorcem, a sad čekaju žalbu na istražni zatvor. Djevojke koje su ih, navodno, potaknule na akciju — osamnaestogodišnjakinje — na slobodi su. A. P. i Vanja Vojvodić. Imena koja će se pojaviti u još nekoliko članaka prije nego što ih javnost zaboravi, a sustav procesuira onako kako procesuira kad su svi punoljetni, ali se ponašaju kao da im je mozak ostao u osnovnoj školi.

Tu leži prvi apsurd. Djevojke su "problematične". To je riječ koju koristimo kad ne želimo reći "opasne", "nasilne" ili "kriminalno odgovorne". Problematična je matematika na maturi. Problematičan je odnos s roditeljima. Potaknuti nekoga na prebijanje čovjeka dok je u bespomoćnom položaju nije problematično — je kriminalno. Ali eto, u Hrvatskoj još uvijek živimo u svijetu gdje su cure "loše utjecale", a dečki su "ispadali". Kao da je nasilje stvar lošeg vremena ili krive glazbe u pozadini. Koji kurac.

Sirijski pomorac od dvadeset pet godina došao je u Rijeku raditi. Ne turistički obilazak, ne avantura — posao. More je globalna industrija, a Rijeka je luka. Ljudi dolaze, ljudi odlaze, neki ostanu. I onda se dogodi da grupa lokalaca odluči da je taj netko — taj stranac, taj koji ne govori jezik, taj koji je sam na tuđem terenu — idealna meta za iskaljivanje frustracija. Nije važno je li ga netko prije uvrijedio, je li pogledao krivo ili nije pogledao uopće. Važno je da su odlučili da je on taj. I da su cure to podržavale. Ili poticale. Ili gledale.

Ali najveći problem nije ovaj konkretan slučaj. Najveći problem je što ovaj slučaj nije iznimka. Ovo je obrazac. Mladi ljudi, bez perspektive, s viškom vremena i manjkom empatije, traže metu. I uvijek je nađu. Ponekad je to Sirijac, ponekad Rom, ponekad netko tko se drugačije oblači ili drugačije misli. Bitno je da je drugačiji. Bitno je da ga možeš označiti kao "njih" kako bi se ti osjećao kao "mi". I to je ono što je jebeno opasno — ne samo nasilje, već mehanizam koji ga proizvodi.

Policija zna tko su. To je najgore. "Već su dobro poznati" nije stih iz pjesme, već dokaz da je sustav imao priliku intervenirati prije nego što je netko završio u bolnici ili, bogami, gore. I nije. Jer u Hrvatskoj se čeka da se dogodi zločin pa se onda reagira. Preventiva je skupa, zahtijeva socijalne radnike, psihologe, programe, novac. Reaktivna policija je jeftinija — dođeš nakon što se dogodi, zapišeš, procesuiraš. I svi su zadovoljni. Osim žrtve. Osim Sirijca koji sad zna da more nije samo horizont, već i mjesto gdje te mogu prebiti jer si došao iz krive zemlje.

Djevojke su na slobodi. "Nisu osuđivane", reći će netko. Naravno da nisu. Imaju osamnaest godina. Ali "nisu osuđivane" ne znači "nisu opasne". Znači samo da ih nisu uhvatili prije. Ili da su bile dovoljno pametne da ne ostave tragove. Ili da su imale odvjetnike koji su znali kako se igra. U svakom slučaju, one su vani, a Sirijac je vjerojatno negdje u sobi, s modricama i pitanjem: "Zašto baš ja?" Na to pitanje nema dobar odgovor. Osim onog najgoreg: "Zato što si mogao biti."

Jer u svijetu u kojem živimo, nasilje nije uvijek planirano. Ponekad je samo prilika. Netko je slabiji, netko je sam, netko je stranac. I to je dovoljno. Dovoljno da se dvojica mladića i dvije djevojke osjećaju kao da imaju pravo suditi, kažnjavati i uništavati. Bez uniforme, bez suda, bez ikakve ovlasti osim one koju su sami sebi dali. I to je ono što me jebeno brine — ne samo ovaj slučaj, već kultura koja ga omogućava. Kultura u kojoj je "drugačiji" automatski "kriv". U kojoj je nasilje rješenje, a ne problem. U kojoj cure potiču dečke da budu "muškarci" tako što će nekoga prebiti.

Sirijac će se vratiti na brod ili će otići iz Rijeke. Agatić i Šebalj će, ako sreća posluži, dobiti zatvorsku kaznu. A djevojke? One će nastaviti živjeti. Možda će se za koju godinu udati, roditi djecu, i pričati kako su bile "divlje u mladosti". I nitko neće spomenuti Sirijca. Jer on je samo broj u statistici. Samo još jedan stranac koji je naučio da Hrvatska nije uvijek onoliko gostoljubiva koliko se reklamira.

Jedina konstanta u ovoj priči je sposobnost sustava da bude iznenađen očekivanim.

Izvor: fiuman.hr