Dvadeset pet ekipa na dvadeset petoj regati, humanitarni karakter, udruga za djecu, međunarodni...

Jer dok su te dvadeset pet ekipe na moru veslale u ritmu koji su njihovi preci učili na jedrenjacima dok je Rijeka još bila luka koja je nešto značila, ostatak grada se bavio svojim uobičajenim poslom: pokušajem da se ne utopi u birokraciji, besmislenim natječajima i projektima koji su krenuli s idejom da će riješiti sve probleme, a završili kao još jedan PDF na disku koji više nitko ne otvara. Pomorski fakultet organizira regatu već četvrt stoljeća. To je impresivno. To je kontinuitet koji bi svaka institucija trebala imati. To je dokaz da postoje ljudi koji su spremni uložiti vrijeme, energiju i živce u nešto što nema direktnu financijsku korist, nego je stvar tradicije, zajedništva i, hajmo reći, ljubavi prema moru. I onda se zapitaš: zašto ista ta energija ne postoji u stvarima koje bi ovaj grad trebale gurnuti naprijed, a ne samo održavati na površini? Zašto je organizacija studentske regate, s ekipama iz Gruzije, Grčke i Njemačke, prošla glatko, dok se dogovor oko toga kako će izgledati jedan semafor na raskrižju vuče godinama? Zato što su vesla i more jednostavni. Ili bar jednostavniji. Nema političkog utjecaja, nema lobiranja, nema "ja bih da bude ovako, a ti bi da bude onako". Imaš čamac, imaš vesla, imaš ekipu od osam ljudi koji moraju veslati istovremeno ili će se čamac vrtjeti u krug. To je lekcija koju bi mnoge gradske uprave trebale naučiti: ako ne veslate u istom ritmu, ne idete nikamo. Humanitarni karakter regate, sredstva za Udrugu Moje mjesto pod suncem, to je onaj dio priče koji ti stisne srce. Jer eto, studenti, profesori, dekani, svi su se okupili da bi prikupili novac za djecu kojoj je potrebna pomoć. I to je divno. I to je plemenito. I to je ono što bi svaka institucija trebala raditi. Ali istovremeno, negdje u istoj zgradi, netko sastavlja izvješće o utrošku EU sredstava za projekt koji je trebao digitalizirati nešto, a digitalizirao je samo jedan Excel dokument koji radi na računalu iz 2005. jer netko nije htio platiti licencu za novi softver. Koji kurac se događa s ovim gradom? Imaš ljude koji su spremni na gubitak vremena, truda i novca da bi organizirali humanitarnu regatu koja će, u najboljem slučaju, prikupiti nekoliko tisuća eura za djecu. I onda imaš iste te ljude, ili njihove kolege, koji sjede u uredima i gledaju kako im propadaju rokovi za projekte vrijedne milijune eura, jer je lakše reći "nije bilo interesa" nego priznati da je netko zabrljao. Gdje je taj taj entuzijazam? Gdje je ta ista energija? Zašto se ne možeš osloniti na istu ekipu koja dovodi studente iz Gruzije da sjede za stolom i riješe problem s parkingom u centru grada? Odgovor je, naravno, jeben i jednostavan: zato što je lako biti entuzijastičan kad radiš nešto što voliš, s ljudima koje voliš, u okruženju koje te ne koči. Regata nema Pravilnik o nabavi male vrijednosti. Regata nema obvezne konzultacije sa svim dionicima. Regata nema rok od 45 dana za dostavu ponuda. Regata ima more, vesla, sunce, i jedan cilj: doći do kraja što brže, a da se nisi prevrnuo. To je model koji funkcionira. To je model koji bi trebao biti preslikan na svaki aspekt gradskog upravljanja. Ali nije. I neće biti. Jer sustav je dizajniran da usporava, ne da ubrzava. Sustav je dizajniran da proizvodi papire, ne rezultate. Sustav je dizajniran da nagrađuje one koji znaju čekati, a ne one koji žele napraviti. Pomorski fakultet je, eto, uspio u nečemu što se u ovom gradu smatra gotovo nemogućim: organizirao je događaj koji je trajao, koji je rastao, koji je postao međunarodni, koji ima humanitarnu notu, i koji je, , spojio ljude. Dvadeset pet godina. To je dulje nego što su mnoge IT kompanije na ovim prostorima uopće postojale. To je dulje nego što su mnogi startupi uspjeli preživjeti. I dok se svijet vrti oko AI-ja, kriptovaluta i metaversea, negdje na Riječkom putničkom terminalu, dvadeset pet ekipa je pokazalo da je najbolja tehnologija za povezivanje ljudi i dalje ona koja uključuje fizički napor, znoj i zajednički ritam. Ali naravno, to neće promijeniti ništa. Regata će proći, sredstva će biti uručena, fotografije će se pojaviti na Facebooku, i sutra će se taj ljudi vratiti u iste urede, pred iste računale, s istim problemima. I opet će netko reći: "Ma nemoj, nemamo budžet za to." Ili: "Ma to nije u našoj nadležnosti." Ili: "Ma to je prošlo, sad imamo nove prioritete." I ciklus će se nastaviti. I za godinu dana, opet će biti dvadeset šesta regata, opet će biti humanitarni karakter, opet će se prikupiti novac, i opet će biti lijepo. I ništa se neće promijeniti. Jer to je jedina konstanta u ovom gradu: stvari koje funkcioniraju, funkcioniraju unatoč sustavu, ne zahvaljujući njemu. I svaka čast ljudima koji su to uspjeli. Oni su heroji svakodnevice. Ali dok ih ne počnemo slušati i pitati kako su to napravili, umjesto da ih samo tapšemo po ramenu i kažemo "bravo", ostat ćemo na mjestu. Veslati u krug. I misliti da napredujemo.

Izvor: fiuman.hr