Dvanaest godina hodanja po Krku i petnaest gradova u istoj akciji

Petnaest gradova, jedan otok i bolest koja ne pita za godine. Svaki korak se broji, kažu. I stvarno se broji — doslovno, jer netko negdje vodi statistiku, netko negdje broji sudionike, netko negdje mjeri učinak. Ali ono što se ne broji, ono što nikad neće završiti u izvještaju ni godišnjem ni kvartalnom, jest količina tihe borbe koja se odvija u sobama iza zatvorenih vrata, u danima kad nema kamera ni humanitarnih akcija.

Multiple skleroza nije fotogenična. Ne prodaje se dobro na Instagramu jer ne izgleda kao savršeno zaokružena tragedija s početkom, sredinom i sretnim krajem. MS je spor, podmukao, nepredvidiv — dolazi i odlazi kad mu se prohtije, ostavlja tragove umora, problema s vidom, gubitka ravnoteže, a ljudi koji ga nose često izgledaju potpuno normalno dok se iznutra raspadaju. To je najgora vrsta bolesti: ona koja te izjeda iznutra, a ti moraš izaći van i glumiti da je sve u redu jer ti nitko ne vjeruje da si bolestan kad ne izgledaš bolesno.

I zato ove akcije imaju smisla. Ne zato što ćeš prehodati neki rekordni broj kilometara, ne zato što ćeš skupiti milijun kuna za istraživanje — to je sve lijepo, ali to je površina. Prava vrijednost je u onome što se dogodi kad petnaest gradova istovremeno izađe na ulice i kaže: "Ovdje smo. Vidimo vas. Niste sami."

Jebote, to je najteža stvar na svijetu.

Jer biti sam s bolešću koja ti polako, metodično, bez žurbe otima dijelove tijela — to je vrsta usamljenosti koju ne možeš objasniti nikome tko nije prošao kroz nju. Možeš imati najbolju obitelj, najbolje prijatelje, najbolje liječnike — i dalje si sam u tom tijelu kad ti ujutro noge ne slušaju, kad ti ruka ne drži šalicu, kad ti vid zamuti usred razgovora. I onda dođe netko i kaže: "Hodaj s nama. Samo jedan dan. Samo jedan korak." I taj jedan korak, taj jedan dan, postane most između tebe i svijeta koji si mislio da si izgubio.

Krk u ovoj priči nije slučajan. Krk ima nešto što većina hrvatskih gradova nema — kontinuitet. Dvanaest godina ista akcija, taj datum, isto mjesto. To u Hrvatskoj zvuči kao znanstvena fantastika. Mi smo nacija koja mijenja planove brže nego što mijenja čarape, gdje svaka nova vlast poništava sve što je prethodna napravila, gdje se projekti pokreću i gase kao da su jednokratni upaljači. A ovdje, na otoku koji turisti znaju samo kao destinaciju za ljetovanje, grupa ljudi već dvanaest godina radi istu stvar. Bez pompe. Bez velikih najava. Bez ministara koji se fotkaju za prvu stranicu.

To je ono što u tech industriji zovemo "product-market fit", samo ovdje nije riječ o aplikaciji nego o ljudskoj potrebi. I funkcionira bolje nego bilo koji startup koji sam vidio u zadnjih trideset godina.

Ako išta pokazuje koliko smo kao društvo izgubili kompas, to je činjenica da ovakve akcije financiraju građani, a ne sustav. Da ljudi izlaze na ulice i hodaju jer država nema mehanizam da podrži oboljele na način koji nije birokratski i hladan. MS walk je simptom nečeg dubljeg — to je dokaz da institucije ne znaju ili ne žele pružiti onu vrstu podrške koja nije mjerljiva u kunama i eurima. Podršku koja je ljudska. Podršku koja kaže: "Znamo da ti je teško. Evo nas."

I to je u redu. Nije idealno, ali je ljudski. Ponekad je bolje da građani sami organiziraju ono što država ne može, nego da čekaju da se sustav probudi iz hibernacije. Jer dok čekaš, život prođe. Dok čekaš, MS napreduje. Dok čekaš, izgubiš volju za borbom.

Zato svaki korak na Krku 30. svibnja nije samo korak. To je poruka. Poruka sistemu koji ne funkcionira, poruka bolesti koja misli da će pobijediti, poruka svima koji su odustali: "Još smo tu. Još hodamo. Još se borimo."

I znate što je najbolje? Ne treba im ništa osim cipela i dobre volje. Nema app storea, nema pretplate, nema algoritma koji odlučuje tko je vrijedan pažnje. Samo ljudi koji hodaju. I to je, u svijetu koji tone u digitalnu izolaciju, najrevolucionarnija stvar koju možeš napraviti.

Izvor: riportal.net.hr