Dvanaest pasa je stiglo u riječki azil

Nije prošlo ni mjesec dana od slučaja sa Učke, onih 47 pasa koji su izvučeni iz katastrofalnih uvjeta, izgladnjeli, bolesni, zapušteni do točke na kojoj više nije riječ o zanemarivanju nego o sistematskom mučenju. Cijela Hrvatska se zgražala, građani su slali pomoć, volonteri su radili smjene, a udomitelji su se javljali sa svih strana. I sad, dok dio tih pasa još čeka svoje nove domove — eto novih dvanaest. K'o da postoji neki kalendar. K'o da netko negdje vodi statistiku i kaže: "Ajmo, vrijeme je za novu tranšu."

Ono što je zanimljivo nije sama brojka od dvanaest pasa. To je, nažalost, statistička greška u svijetu u kojem se životinje tretiraju kao potrošna roba, kao stvar koja se može baciti kad dosadi ili kad postane problem. Dvanaest pasa je kap u moru. Problem je što to more postaje sve veće, a mi ga pokušavamo iscrpsti čašicom za rakiju.

Slučaj sa Učke je bio onaj rijetki trenutak kad se cijelo društvo ujedini oko jedne stvari. Fejzbuk grupe su eksplodirale, hashtagovi su se vrtjeli, ljudi su dijelili fotografije i priče. I to je divno. Stvarno. Nema tu cinizma — ljudi su se iskreno potresli i pokušali pomoći. Ali evo pitanja koje nitko ne postavlja, a trebao bi: što se dogodilo s onim psima prije nego što su postali viralni? Tko je dopustio da 47 pasa živi u uvjetima koji bi čovjeku bili kvalificirani kao mučenje? I gdje je bio sistem koji bi to spriječio?

To je onaj dio priče koji u Hrvatskoj nikad ne funkcionira. Imamo izvrsne ljude u azilima, volontere koji rade besplatno, veterinare koji rade ispod cijene, udomitelje koji otvaraju svoje domove. Imamo građane koji su spremni dati novac i vrijeme. Ali nemamo sistem. Nemamo inspekcije koje rade svoj posao prije nego što se desi katastrofa. Nemamo kazne koje bi odvratile potencijalne mučitelje. Nemamo registar neodgovornih vlasnika. Nemamo ništa osim dobre volje ljudi koji krpaju rupe u sistemu koji je, iskreno, više rupa nego sistem.

I znajte, nije problem samo u azilima. Problem je u cijelom lancu. Uzgoj pasa bez kontrole, kupovina životinja iz dosade, odbacivanje kad postanu "problem", nepostojanje kastracije kao standarda, nepostojanje edukacije o odgovornom vlasništvu. I na kraju, kad se sve to skupi, dobijemo azil koji je konstantno pun, volontere koji su konstantno na rubu izgaranja, i pse koji su konstantno u tranziciji između patnje i nade.

Tu dolazimo do onog dijela koji boli više od same brojke. Dvanaest pasa nije vijest. Dvanaest pasa je ponedjeljak u riječkom azilu. Dvanaest pasa je utorak u splitskom azilu. Dvanaest pasa je svaki dan negdje u Hrvatskoj. Mi smo toliko navikli na ovaj cirkus da više ni ne primjećujemo koliko je apsurdno da u 2024. godini, u zemlji koja je dio Europske unije, još uvijek imamo ljude koji drže desetke pasa u katastrofalnim uvjetima i sustav koji to otkrije tek kad je prekasno.

A najgore od svega? Kad se ohladi prašina sa Učke, kad se zaborave hashtagovi i kad se fejzbuk grupe vrate na svoje uobičajene teme — ovi novi psi će i dalje biti u azilu. I oni sa Učke će i dalje čekati svoje domove. I djelatnici će i dalje raditi smjene. I volonteri će i dalje dolaziti. I sve će se nastaviti kao da je to normalno.

Jer u Hrvatskoj je normalno da se stvari rješavaju ad hoc. Da se gasi požar kad bukne, umjesto da se spriječi. Da se skupljaju donacije za pse sa Učke, ali da se ne pita zašto su ti psi uopće završili u takvim uvjetima. Da se hvale brojke udomljenih pasa, ali da se ne vodi računa o tome koliko ih se ponovno vraća.

I znajte, nije da nemamo zakone. Imamo. Lijepe su imena. Ali nemamo provedbu. Nemamo inspektore na terenu. Nemamo sudove koji bi procesuirali slučajeve. Nemamo kazne koje bi boljele. Imamo samo dobru volju ljudi koji su umorni, ali nastavljaju.

Dvanaest pasa je stiglo u riječki azil. I oni će biti zbrinuti, nahranjeni, liječeni i voljeni. Jer ljudi u azilu su dobri ljudi. Ali pitanje koje ostaje visjeti u zraku, kao onaj miris koji se ne da ikati — tko će spriječiti sljedećih dvanaest? I onih poslije njih? I onih poslije njih?

Jer dok se mi bavimo simptomima, uzrok i dalje stoji u mraku. I čeka.

Izvor: fiuman.hr