Dvije i sedam desetina kilograma je količina za koju bi u normalnom svijetu dobio prijepor s...

Pacijent pokazuje klasične simptome akutnog nedovoljnog razmišljanja s komplikacijama katastrofalne procjene rizika. Dijagnoza: posjedovanje količine biljne tvari koja više podsjeća na logistički centar nego na osobnu zalihu. Liječenje uključuje dugotrajnu izolaciju od društva i terapiju u obliku rada u zatvorskoj radionici, ali prognoza za povratak u normalan život je upitna – jer, gle čuda, država ima jako dugo pamćenje za ovakve stvari.

Ako je marihuana tako opasna i zabranjena, zašto je njeno tržište uvijek toliko stabilno, pouzdano i neosjetljivo na recesiju, dok legalni biznisi propadaju ako im padne engagement na Instagramu za pet posto? To je ono naivno Cunk pitanje koje razotkriva apsurd cijele priče. Tržište ne laže. Ponuda i potražnja su neumoljivi fizikalni zakoni. A kad jedan zakon države direktno udara u drugi, fundamentalniji zakon ekonomije, ishod je uvijek taj – crno tržište cvjeta, a zatvori se pune ljudi koji su jednostavno bili loši poduzetnici. Nisu propali zbog lošeg proizvoda, nego zbog loše logistike i još lošije opsec.

Jer, da budemo potpuno jasni, ovo nije priča o korisniku. Dvadeset šest godina, stan, dva i pol kila. Ovo je priča o distributeru. O malom, lokalnom, očito ne previše pametnom poduzetniku koji je pokušao izgraditi MSP u sektoru s ogromnim profitnim marginama, ali i s jedinstvenim rizikom od gubitka ne samo kapitala nego i fizičke slobode. Njegov biznis model je bio jednostavan: veleprodaja. A njegov upravljački propust još jednostavniji: držati cijeli inventar na jednom mjestu, kao da je 1996. i prodaje CD-ove s piratskim softverom na pločniku.

Tehnologija je napredovala, ali metodologija uhoda, izgleda, ostaje začuđujuće konzervativna i učinkovita. Nije potreban AI, machine learning ili kvantno računalo da se skonta da lik koji konstantno prima pakete i izlazi iz stana s torbama mirisnim na specifičnu aromu možda, samo možda, nije vatreni ljubitelj botanike. Ponekad su najjednostavnija rješenja i dalje najbolja: gledanje, praćenje, strpljivost. Low-tech policija u high-tech svijetu. Što je tužnije, činjenica da je uhapšen ili činjenica da je njegov operativni security bio toliko loš da ga je low-tech policija mogla uhoditi?

Ovdje se uvijek postavlja pitanje proporcije. Država troši neprocjenjive resurse – ljudske, vremenske, financijske – na gonjenje jedne biljke i ljudi koji je uzgajaju, prodaju i konzumiraju, dok se istovremeno sustavi koji bi trebali štititi građane raspadaju od nedostatka istih tih resursa. Sudovi, zdravstvo, obrazovanje. Možete mjesecima čekati na presudu za teži prekršaj ili na magnetnu rezonancu, ali ekipa za drogu će dobiti odobrenje za pretres stana u rekordnom roku. To nije slučajnost. To je prioritet. A prioriteti govore više o jednoj državi nego svi njeni propisi zajedno.

Usporedba s drugim, legalnim, opasnostima je neizbježna i razorna. Alkohol, koji se legalno može kupiti na svakom ćošku, uzrokuje neusporedivo više smrti, obiteljskog nasilja, društvene štete i troškova zdravstvenog sustava. Duhan, također savršeno legalan, je dosljedni vodeći uzrok mogućih za prevenciju smrti. Ali oni imaju lobije, poreze, ustaljene distribucijske kanale. Oni doprinose proračunu. Mali poduzetnik s dva i pol kila u stanu u Rijeci doprinosi samo statistici kriminaliteta i opterećenju zatvorskog sustava. Njegov se biznis ne može oporezovati, regulirati, kontrolirati. Zato je neprihvatljiv. Nije stvar u opasnosti, već u kontroli. Država voli kontrolirati što se događa na njenom teritoriju, a posebno voli kontrolirati tokove novca. Sve što izmiče toj kontroli postaje neprijatelj.

I tako se vrtimo u krug. Zabrana stvara crno tržište. Crno tržište stvara kriminal. Kriminal opravdava postojanje i širenje represivnih aparata. Represivni aparati zahtijevaju sve veće proračune. A da bi se opravdali ti proračuni, potrebno je imati neprijatelja. Neprijatelj je, u ovom slučaju, biljka i ljudi koji s njom trguju. To je biznis model koji se samoodržava. Savršen, vječni motor. Jedina žrtva je logika, a glavni gubitnik društvo u cjelini koje plaća ogromnu cijenu – i financijsku i socijalnu – za održavanje tog statusa quo.

Dok se u drugim dijelovima svijeta, pa čak i u susjednoj Sloveniji, polako, mučno, ali ipak pomiču granice i eksperimentira s regulacijom i dekriminalizacijom, mi smo zarobljeni u retoričkom ratu iz devedesetih. Diskusija je crno-bijela, puna straha i predrasuda, a nedostaju nijanse, podaci, racionalni razgovor o šteti, javnom zdravstvu i učinkovitom trošenju javnog novca. Umjesto toga, imamo spektakl. Jednu hapsu, jedan otkup, jedan press release. I tako u krug. Budućnost je možda stigla u drugim segmentima, ali u ovom smo ostali zarobljeni u prošlosti koja se odbija završiti.

Izvor: fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr