Dvije šake u glavu su cijena koju je platio jedan policajac u Đakovu, a drugi u Gospiću, i to je...

Jer kad ministar unutarnjih poslova izađe pred kamere i kaže da je napad na policajca brutalan, to je kao da konobar kaže da je juha vruća — tehnički istinito, ali potpuno beskorisno kao informacija jer ne mijenja apsolutno ništa. Ne uvodi hitne mjere, ne najavljuje promjenu taktike, ne obećava da će se sljedeći put netko naći između šake i glave prije nego što šaka stigne. Samo konstatira. Kao da opisuje vrijeme.

Policajac u Đakovu je oboren na tlo i udaren nekoliko puta nakon što je već primio prvi udarac u glavu. To nije incident. To je egzekucija u tri čina, a jedini koji je glumio publiku bio je sustav koji je dopustio da se dogodi. Jer kad netko napadne policajca s takvom brutalnošću, to nije napad na čovjeka u uniformi — to je napad na simbol države koji stoji iza te uniforme. I kad taj simbol padne na tlo i nitko ne stigne prije nego što udarci počnu padati, poruka je jasna: država ne štiti svoje ljude, a kamoli obične građane.

A onda dolazi onaj dio koji je istovremeno najtužniji i najsmješniji u svojoj apsurdnosti — prijetnje smrću nakon uhićenja. Osumnjičeni je, nakon što su ga strpali u ćeliju, počeo prijetiti da će pobiti policajce. To je klasični obrazac nasilnika koji tek u zatvoru shvati da je njegova moć bila isključivo u elementu iznenađenja i činjenici da je njegova žrtva bila sama. Čim je izoliran, postaje najveći heroj na svijetu, spreman na sve — dok iza rešetaka. Kao pas koji laje iza ograde, a kad je ograda otvorena, šuti i gleda u pod.

Ali najveći problem nije taj osumnjičeni. On je simptom, ne bolest. Bolest je sustav koji dopušta da se ovakvi obrasci ponavljaju bez ikakve strukturne promjene. Jer napadi na policajce nisu novost. Oni su se događali i događat će se, ali ono što se mijenja je intenzitet i brutalnost. Prije dvadeset godina, napad na policajca je bio šamaranje po licu nakon što je policajac već bio na tlu. Danas je to udaranje šakom u glavu dok je žrtva već onesviještena. To nije evolucija kriminaliteta — to je evolucija tolerancije na nasilje.

I tu dolazimo do one točke koja boli više od samog udarca. Država koja ne uspije zaštititi vlastite policajce od fizičkog nasilja neće zaštititi ni tebe kad ti netko provali u stan, ukrade auto ili napadne dijete na ulici. Jer logika je ista: ako sustav ne može osigurati sigurnost onima koji su zaduženi za sigurnost, kako će osigurati sigurnost tebi, običnom smrtniku koji nema ni uniformu ni službeni pištolj?

Odgovor je jednostavan: neće. I to nije cinična izjava, nego matematička činjenica izvedena iz podataka koje sami dostavljaju. Jer kad ministar kaže da je incident brutalan, a ne kaže što će se promijeniti da se sljedeći put ne dogodi, on zapravo priznaje da je brutalnost postala norma i da je jedino što može ponuditi je izjava koja zvuči kao da brine, a zapravo je prazna kao obećanje političara pred izbore.

I evo gdje dolazimo do one apsurdne točke koju bi svaki informatičar prepoznao: problem nije u hardveru, nego u softveru. Policajci su hardver — ljudi, obuka, oprema. Ali softver koji upravlja tim hardverom je sustav koji odlučuje kako reagirati, koje mjere uvesti, kako spriječiti sljedeći napad. I taj softver je očito napisan u BASIC-u iz 1985. godine, s pet godišnjih servisnih paketa koji su samo dodali nove bugove umjesto da su riješili stare.

Jer da netko analizira obrazac ovakvih napada, shvatio bi da nisu slučajni. Oni se događaju u gradovima gdje je prisutnost policije na ulicama minimalna, gdje su kamere rijetkost, gdje je osjećaj da se možete izvući s bilo čim postao norma. I umjesto da se poveća vidljivost policije, umjesto da se uvedu hitne procedure za intervenciju u slučaju napada na kolegu, dobijemo izjavu ministra i tišinu.

A onda se čudimo zašto ljudi gube povjerenje u institucije. Čudimo se zašto netko misli da je bolje sam riješiti stvar nego zvati policiju. Čudimo se zašto mladi ljudi bježe iz Hrvatske u zemlje gdje se policajac ne mora bojati da će ga netko udariti šakom u glavu dok obavlja svoj posao.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

To je rezultat sustava koji je godinama ignorirao signale, koji je štedio na prevenciji, koji je mislio da će se problemi riješiti sami od sebe ako ih dovoljno dugo ignoriramo. I sada imamo situaciju gdje je napad na policajca postao toliko normalan da ga ministar komentira kao vremensku prognozu.

I tako će biti i sljedeći put. I onaj iza njega. Dok netko ne shvati da su izjave bez akcije samo još jedan sloj betona na temeljima propalog sustava.

Izvor: riportal.net.hr