Dvjesto četrdeset milijardi godina evolucije, pa ti dođe jedan tip i kaže da je cijela stvar...

Naravno da jest. Jer kad jednom shvatiš da je kvantno raspršenje samo parametarski ovisna diferencijalna jednadžba prvog reda, cijeli život dobije smisao. Onaj osjećaj kad sjedneš na kavu, netko spomene "analitičko nastavljanje matrice raspršenja u kompleksnu energetsku ravninu", a ti samo kimneš jer si to jutros radio dok si kuhao jaje. Normalno. Nemaš ti šta drugo raditi u ponedjeljak u devet ujutro.

Matematička fizika ima taj poseban šarm — što je apstraktnija, to se više ljudi pravi da je razumiju. Jostove funkcije su tu negdje na ljestvici između "znam otprilike o čemu se radi" i "molim te nemoj me pitati da izvedem". I to je u redu. Jer ljepota ovog rada nije u tome što ga itko od nas može pročitati i primijeniti sutra u praksi. Ljepota je u tome što postoji netko tko je sjeo, uzeo Schrödingerovu jednadžbu za kratkodosežni centralni potencijal, i rekao: "Znaš šta, idemo ovo pretvoriti u sustav prvog reda i vidjeti što se događa s analitičnošću."

To je ono što nedostaje današnjoj tehnološkoj industriji. Ne više aplikacija koje ti kažu koliko si koraka napravio dok si išao do wc-a. Ne još jedan startup koji će ti prodavati maglu umotanu u "AI-powered" etiketu. Već netko tko sjedne i kaže: "Idemo riješiti jedan mali, specifičan, potpuno neisplativ problem iz čiste znatiželje."

Jer jebote, sve je postalo roba. Znanost se mjeri u citatima, grantovima i utjecaju na GDP. Dok netko u tišini svog kabineta, možda negdje u institutu koji financira država koja jedva spaja kraj s krajem, piše rad o tome kako se Jostove funkcije ponašaju kad ih promotraš kroz prizmu Poincaré-Picardovog teorema. Bez očekivanja da će sutra netko od toga napraviti dionicu. Bez namjere da proda nekome subscription. Samo zato što je pitanje zanimljivo.

I onda dođeš ti, s tvojim pametnim telefonom koji ima više računalne snage nego cijeli CERN prije trideset godina, i pitaš: "A što će meni to?" Ništa. Apsolutno ništa. Osim što bez tog rada, bez tih ljudi koji su prije stotinu godina postavili temelje kvantne mehanike, bez onih koji su razvili matematički aparat koji omogućuje da netko danas napiše ovakav rad — ti ne bi imao taj telefon. Ne bi imao ni struju. Ni internet. Ni lijekove. Ništa.

Ali to je previše apstraktno. Previše daleko. Previše "ne vidim direktnu korist". Pa radije kupiš još jednu pretplatu na streaming servis. Jer eto, treba ti petnaesta serija koju ćeš gledati dok jedeš dostavu.

Zanimljivo je kako funkcionira ljudski mozak. Kad vidi formulu, instinktivno se isključi. "Ovo nije za mene." Ali kad vidi objavu na Instagramu o tome kako netko zarađuje šest tisuća eura mjesečno radeći dva sata dnevno, odjednom postane ekspert za financije. Jostove funkcije su previše komplicirane, ali "passive income" nije. Naravno.

A realnost je da je razumijevanje Jostovih funkcija vjerojatno jednostavnije od razumijevanja poreznog sustava bilo koje zemlje. Samo što za prvo trebaš malo matematike, a za drugo trebaš odvjetnika. I oboje košta. Samo jedno od toga ima rok trajanja duži od idućeg kruga financiranja.

Ovaj rad je, u biti, dokaz da netko još uvijek vjeruje u čistu znanost. U istraživanje koje ne mora odmah dati rezultat. U postavljanje pitanja kojima ne trebaš opravdanje u obliku "to će revolucionirati industriju". Ponekad je dovoljno reći: "Zanima me kako se Jostove funkcije ponašaju kad ih gledaš kroz Poincaré-Picardov teorem." I to je to. Nema aplikacije. Nema startupa. Nema pitch decka. Samo znatiželja.

I zato će ovaj rad proći relativno nezapaženo. Neće biti na naslovnicama. Neće ga citirati novine. Ali negdje, za dvadeset godina, netko će se sjetiti ovog rezultata i primijeniti ga u nečemu što će promijeniti svijet. Ili neće. Ali to nije ni bitno.

Bitno je da je netko postavio pitanje. I pokušao na njega odgovoriti. Bez očekivanja. Bez garancije. Bez jamstva da će se isplatiti. To je ono što znanost jest. Sve ostalo je samo industrija koja se pravi da je znanost.

Izvor: arxiv.org