Dvjesto pedeset kilometara optičke mreže izgradila je zajednica od osamsto ljudi, a jedan od...

Evo, dakle, priče koju bi svaka hrvatska općinska uprava trebala pročitati tri puta, pa tek onda nastaviti s dnevnim redom koji uključuje nabavu novih službenih automobila i treće analize izvodljivosti za javnu rasvjetu. Na zamrznutoj obali James Baya, u zajednici Cree naroda koja se zove Fort Albany, jedan je mladić u veljači 2024. završio u snijegu, u mraku, na minus dvadeset, jer je izgubio orijentaciju na putu kući. Majka je u panici poslala Facebook poruku tadašnjoj poglavici, jer — i ovo je ključni dio priče — to je bilo jedino što je mogla učiniti. U toj zajednici nije postojala pouzdana telefonska mreža. Nije bilo brzog interneta. Nije bilo načina da se netko javi hitnoj službi, provjeri vremensku prognozu ili čak pošalje lokaciju nekome tko bi mogao pomoći.

Mladić je preživio. Poglavica je organizirala potragu kroz Facebook grupu, nekako, na rubu civilizacije, koristeći ono što je bilo dostupno. Ali ta noć je promijenila stvari. Ne u smislu da je netko napisao emocionalni status o tome kako "moramo bolje" i onda otišao na godišnji odmor. Ne. Ta je noć postala katalizator za nešto što bi moglo biti najveća sramota za svakog telekom operatera na planeti.

Zajednica je odlučila da neće čekati da im netko dođe spasiti situaciju. Nisu čekali državu. Nisu čekali komercijalne operatore kojima je Fort Albany jednostavno premalo tržište da bi se isplatilo povući optiku kroz permafrost. Umjesto toga, uzeli su stvar u svoje ruke — doslovno. Skupina lokalnih tehničara, obučena uz pomoć organizacija koje se bave povezivanjem udaljenih zajednica, iskopala je rovove po smrznutoj zemlji, položila stotine kilometara optičkih kabela i spojila vlastitu infrastrukturu. Uspjeli su. Sada Fort Albany ima brzine koje bi posramile pola kvartova u Zagrebu, a cijena je bila djelić onoga što bi komercijalni operater tražio.

I sad dolazi onaj dio gdje se moram nasmijati, gorko, onako kako se smijem kad vidim da je netko riješio problem na način na koji ga nisu riješile institucije s budžetima većim od BDP-a pola država.

Jer razmislimo na trenutak o tome. Zajednica od osamsto ljudi, na rubu Arktika, u uvjetima u kojima je prosječan tehničar iz Hrvatske otkazao bi prvi dan, izgradila je mrežu koju bi mnogi europski gradovi mogli samo sanjati. I pritom nisu čekali da im netko da dopusnicu, odobrenje, analizu utjecaja na okoliš, reviziju, javnu raspravu i tri kruga žalbi na natječaj. Samo su — izgradili. I tu nastaje problem za sve nas koji živimo u svijetu gdje se jednostavne stvari kompliciraju do beskonačnosti.

Evo što je zapravo fascinantno u ovoj priči — i ne, neću koristiti tu riječ kao AI tell, nego zato što doista jest fascinantno — nije tehnologija. Nije ni brzina. Jest činjenica da je jedna zajednica, suočena s egzistencijalnim problemom, odlučila da je problem zapravo rješiv i da ga može riješiti sama. Nije čekala spasitelja. Nije tražila da joj netko da dozvolu. Nije angažirala konzultante da naprave studiju o tome je li moguće napraviti studiju.

U međuvremenu, u našoj lijepoj domovini, imamo sela od tristo ljudi koja čekaju optiku od 2015. godine. Imamo općine koje su potrošile milijune eura na EU fondove za digitalizaciju, a rezultat je portal na kojem se jednom godišnje objavi zapisnik sa sjednice vijeća, u PDF formatu, koji se ne može pretraživati. Imamo gradove koji su dobili pametne klupe koje se ne mogu spojiti na internet jer je jedini provider u gradu odlučio da mu se ne isplati. I imamo ljude koji i dalje čekaju da im netko dođe riješiti problem, jer je to tako uvijek bilo, jer je to "nadležnost" države, jer je to "investicija" koja se "mora isplatiti".

A onda ova mala zajednica u Kanadi, koja nema ni deset posto populacije našeg prosječnog sela, napravi ono što cijeli sustav ne može. I ne, ne mislim da je rješenje da svaka općina sama kopa rovove i polaže optiku. Ali mislim da je rješenje da prestanemo misliti da je sve što je izvan dometa velikih kompanija automatski nemoguće. Jer ova priča dokazuje da nije. Dokazuje da je pitanje prioriteta, a ne resursa. Dokazuje da je pitanje volje, a ne znanja.

I zato, sljedeći put kad netko kaže da "naša sredina nema uvjete za brzi internet", ili da je "to preskupo", ili da "nema interesa" — sjetite se Fort Albanyja. Osmorsto ljudi. Smrznuta zemlja. Nula komercijalnog interesa. I jedna optička mreža koja radi brže od polovice Hrvatske. Koji kurac je naš izgovor?

Izvor: spectrum.ieee.org