Eda Mihovilić izlaže u Opatiji — i to je jedina vijest koja danas nije laž

Ljudi će doći u Umjetnički paviljon Juraj Šporer, pogledati slike, klimati glavom i otići kući s osjećajem da su sudjelovali u nečem stvarnom. I bit će u pravu. Ne zato što su slike bolje od bilo čega što su vidjeli na Instagramu, nego zato što je čin odlaska na izložbu danas gotovo subverzivan — kao da si 1995. u Rijeci rekao da nećeš uzeti kredit u švicarcima jer ti nešto smrdi.

Ova izložba, koja se nadovezuje na niz sličnih u posljednje vrijeme, nije samo prilika da vidiš radove umjetnice iz opatijskog kraja. To je podsjetnik da kultura nije nestala, samo se preselila u feedove gdje ju algoritmi melju u pastu za angažman. Dok komunalne firme po Hrvatskoj šalju račune s greškama koje bi sramotile Excel iz 1997, dok se projekti iz EU fondova pretvaraju u betonske spomenike birokraciji, netko je u Opatiji složio izložbu. Bez 47 obrazaca. Bez tendera. Bez toga da se pita ChatGPT što bi publika voljela.

I to je ono što boli.

Jer kad vidiš da netko još uvijek radi stvari na način koji ima smisla — odabere slike, objesi ih na zid, otvori vrata — shvatiš koliko smo duboko zaglibili u industriji koja je zaboravila što znači proizvesti nešto korisno. Pogledaj oko sebe: svaki drugi startup prodaje rješenje za problem koji si stvoren da bi imao. Svaka treća aplikacija rješava pitanje koje si postavio jer ti je netko rekao da ga imaš. A ovdje, u paviljonu koji je stariji od većine današnjih CEO-ova, stoje slike. Bez A/B testiranja. Bez metrika. Bez retargetinga. Samo pigment na platnu i netko tko je odlučio da je to važno.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Ono što je zanimljivo — iako će rijetki to primijetiti — jest činjenica da se ova izložba događa u trenutku kad se cijela priča o "digitalnoj transformaciji" kulture pokazala kao dobar marketing, a loša strategija. Sve one virtualne galerije, NFT-ovi umjetnosti, digitalne kolekcije koje su trebale demokratizirati pristup — gdje su sad? Većina ih je završila kao wallpaper na zaboravljenim walletima. Ljudi su shvatili da ne žele gledati sliku na ekranu. Žele stati ispred nje, osjetiti prostoriju, vidjeti kako se svjetlo mijenja tokom dana. Žele čuti korake na parketu i šapat drugih posjetitelja. Žele biti tamo.

I zato će u petak u 19 sati u Opatiji biti više ljudi nego na bilo kojoj online premijeri u posljednjih pet godina.

Ako išta pokazuje koliko smo daleko odmakli od zdravog razuma, to je činjenica da se odlazak na izložbu smatra čudnim, staromodnim, gotovo ekscentričnim izborom. Dok istovremeno, sjediti i scrollati kroz feed pun lažnih vijesti, generičkih AI slika i reklama za kredite — to je normalno. To je mainstream. To je ono što radiš kad nemaš boljeg plana. A plan postoji. Zove se izložba Ede Mihovilić u paviljonu Juraj Šporer. Ulaz je besplatan. Ne treba ti pretplata, ne treba ti login, ne treba ti aplikacija. Samo noge i oči.

Koji kurac smo to postali da nam to zvuči kao najbolja ponuda u zadnjih deset godina?

Nije da je umjetnost spasila ikoga od ičega. Nije da će ova izložba riješiti problem javnog prijevoza u Opatiji ili natjerati gradsku upravu da objavi podatke o potrošnji. Ali ona je dokaz da netko još uvijek vjeruje da je vrijedno raditi stvari koje neće donijeti instant profit, viralni hit ili povrat investicije. Netko je uzeo kist, potrošio vrijeme, napravio nešto što će trajati duže od jednog news ciklusa. I to je, u svijetu gdje se sve mjeri u sekundama pažnje, gotovo revolucionarno.

I dok će novinari pisati o tome kako je izložba otvorena, tko je sve došao, koliko je slika izloženo — nitko neće reći ono bitno: da je ovo jedan od rijetkih događaja u ovom gradu koji nije laž. Nije PR trik. Nije prodaja magle. Nije pokušaj da se izvuče lova iz EU fondova za projekt koji će završiti u ladici. Ovo je netko tko je napravio nešto i pozvao te da vidiš. I to je sve. I to je dovoljno.

Ako dođeš, vidjet ćeš slike. Ako ne dođeš, ostat će ti feed. Izbor je tvoj. Ali znaj da je ovo jedina stvar danas koja neće tražiti tvoje podatke, tvoju pretplatu, tvoju pažnju nakon što odeš. Samo će biti tu. Dok je ne maknu.

Jedina konstanta u kulturi je sposobnost ljudi da budu iznenađeni onim što su uvijek imali pred nosom.

Izvor: riportal.net.hr