Energo gasi grijanje, Rijeka diše — i broji novce

Dvadeset i četvrti travanj. Temperatura je prešla petnaest, sunce tuče kroz prozore, a Energo — taj dobri stari riječki termalni bog — napokon okreće ventil. Šest mjeseci, četiri dana i nekoliko stotina tisuća eura kasnije, sezona grijanja je gotova. Zgrade će polako prestati zujati, radijatori će utihnuti, a suvlasnici će dobiti obračun koji će im pokvariti svibanj.

I sad, dok čitate ovo, netko u Energu već zna točan iznos koji ćete platiti. Netko je već izračunao koliko je kubika vode prošlo kroz vašu zgradu, koliko je kalorija iscurilo kroz otvorene prozore u studenom jer je bilo "prevruće", i koliko će vas koštati taj luksuz da ste u deset ujutro u gaćama hodali po stanu dok je vani bilo minus dva. To nije slučajnost. To je poslovni model.

Jer evo što je jebeno pametno u cijeloj priči: Energo ne prodaje toplinu. Energo prodaje predvidljivost. Prodaje vam garanciju da će radijator biti mlak kad vam je hladno, ali ne i garanciju da će biti vruć kad vam je najhladnije — jer to bi bilo preskupo. Oni su kao onaj konobar koji ti donese vodu, ali ne i čašu. Tehnički, usluga postoji. Ali je pitanje interpretacije.

Sezona grijanja u Rijeci traje od 20. listopada do nekad u travnju, ovisno o hirovima meteorologa i odluci uprave. To je period u kojem je prosječna temperatura zraka dovoljno niska da opravda paljenje kotlova, ali i dovoljno visoka da se u zgradama koje su loše izolirane — a takvih je u Rijeci ko da ih je netko namjerno gradio — osjećaš kao da živiš u sauni koju nitko ne plaća. Osim tebe. Ti plaćaš.

A najbolji dio tek dolazi. Naime, suvlasnici zgrada imaju pravo samostalno odlučiti o početku i završetku sezone grijanja. Da, dobro ste pročitali. Mogu se organizirati, dogovoriti, izaći pred upravitelja i reći: "Ljudi, nama je hladno, produžite sezonu." Isto tako mogu reći: "Dosta je, gasi, idemo na rinfuzno." Samo što se to u praksi događa otprilike jednako često kao da nađeš taksi koji vozi po taksimetru u Rijeci poslije jedanaest navečer.

Jer da bi se dogovorila bilo kakva promjena, treba skupština. Treba kvorum. Treba netko tko će potpisati papir i netko tko će ga dostaviti Energu. A u zgradama od četrdeset stanova, od kojih je deset praznih, pet iznajmljenih turistima na dan, a petnaest u vlasništvu penzića koji ne čuju zvono — takva odluka je teoretska vježba koja završava na trećem pokušaju, kad se svi posvađaju oko toga tko plaća gablec za upravitelja.

I tu Energo spretno ulazi. Oni su neutralni. Oni su servis. Oni samo prate propise. Oni su kao onaj tip koji ti proda kišobran po jakoj kiši — nije on kriv što pada, on ti samo rješava problem. A cijena je, eto, malo viša nego da si ponio svoj.

Pritom, cijelo vrijeme dok se vi grijete, dok vam je toplo, dok zaboravljate da postoji nešto kao što je račun za grijanje — Energo ulaže u infrastrukturu. Zamjenjuje cijevi. Modernizira kotlove. Prelazi na obnovljive izvore, donekle. I to je pohvalno. Zaista. Nema tu korupcije, nema tu lopovluka, nema tu ničeg spektakularno lošeg. Samo jedan gradski monopol koji funkcionira točno onako kako funkcioniraju svi gradski monopoli: dovoljno dobro da se ne diže pobuna, dovoljno loše da bi moglo bolje.

A moglo bi. Jer zamislite grad u kojem svaka zgrada ima vlastitu toplinsku pumpu, vlastitu solarnu instalaciju, pametno upravljanje koje samostalno odlučuje kad će grijati, a kad ne. Zamislite sustav u kojem ne ovisite o centralnom ventilu koji netko okreće u travnju, dok vama u stanu još uvijek curi hladnoća kroz prozore iz 1975. godine. Zamislite da ne plaćate grijanje za stanove koji su prazni, za hodnike koji su hladni, za podrume koji su mokri.

Zamislite. I sad se probudite. Jer takav sustav košta. Košta više nego što je grad spreman platiti. Košta više nego što su stanari spremni dati. Košta više nego što je Energo spreman investirati bez garancije da će vratiti novac kroz idućih dvadeset godina. I tako nastavljamo. Svake godine ista vijest: "Energo započinje postupno isključivanje." Svake godine taj komentari: "Jel moguće da su već isključili, meni je hladno." Svake godine taj obračun: više nego prošle.

Nije to ničija krivnja. To je jednostavno realnost sustava koji je građen za vrijeme kad je energija bila jeftina, kad su zgrade građene od betona i azbesta, i kad je "pametno" značilo imati termostat na radijatoru. Danas je 2026. Imamo AI koji piše pjesme, automobile koji se sami voze i satelite koji fotkaju tvoj krov u visokoj rezoluciji. Ali grijanje u Rijeci još uvijek ovisi o ventilu koji netko okreće rukom u travnju.

Ako bi netko napravio startup koji rješava taj problem — pametno upravljanje grijanjem za višestambene zgrade, s individualnim mjerenjem, s mogućnošću da svaki stan odlučuje sam, s integracijom u meteorološke podatke — taj startup bi mogao promijeniti cijelu industriju. Ali neće. Jer je lakše i sigurnije biti Energo. Jer je lakše i sigurnije okretati taj ventil svake godine u isto vrijeme. Jer je lakše i sigurnije ne mijenjati ništa.

I tako Rijeka još jednu sezonu grijanja stavlja u arhivu. Još jednu zimu koja je prošla. Još jedan račun koji će stići. I svi ćemo pljunuti, slegnuti ramenima, i čekati listopad. Jer što drugo možemo? Preseliti se u Dalmaciju? Ma daj. Tamo je zimi hladno u kamenim kućama, a ljeti je pakleno vruće i svi imaju klimu koja radi na struju koju plaćaju kao da je zlato. Nema bijega. Samo je pitanje hoćeš li se smrzavati u Rijeci ili se pržiti u Splitu. Toplina je luksuz. Uvijek je bila. Samo što smo se navikli da je to osnovno ljudsko pravo. Dok ne stigne račun.

Izvor: fiuman.hr