EU kaže: autoplay i infinite scroll su ilegalni

Dvanaest milijardi dolara. To je cifra koja visi nad Metom kao mač Damoklov, samo što je ovaj mač napravljen od paragrafa, a ne od čelika. Europska komisija je izašla s preliminarnim nalazom da su Facebook i Instagram dizajnirani da budu ovisnost — autoplay, beskonačno scrollanje, personalizirani feedovi koji ne prestaju dok ti mozak ne kaže dosta, a prst nastavi. Sada Meta ima priliku odgovoriti prije nego što Bruxelles donese konačnu odluku. Kazna? Do šest posto globalnog godišnjeg prihoda. Za Metu, to je otprilike dvanaest milijardi dolara. Dvanaest. Milijardi. Zato što su napravili proizvod koji radi točno ono za što je dizajniran.

Cijela priča je, naravno, apsurdna iz više kutova nego što ih ima u kocki. Prvo, trebaš biti svjestan da je netko u Bruxellesu, u nekoj sobi s previše biljaka i premalo prozora, sjedio i rekao: "Ovo beskonačno scrollanje je problem." I to je istina. Problem je. Ali pitanje je — čiji? Metin, jer su ga napravili? Ili korisnikov, jer ne može prestati? Ili društva, jer je cijeli ekonomski model interneta izgrađen na pažnji, a pažnja se mjeri u vremenu provedenom na ekranu? Ako je autoplay ilegalan, što je onda s televizijom koja ti pušta sljedeću epizodu prije nego što odjaviš? Što je s news feedovima koji se osvježavaju svake sekunde? Što je s aplikacijama koje ti šalju notifikacije u tri ujutro da ti je netko lajkao fotografiju iz 2018? Jebote, cijeli digitalni svijet je jedna velika mašina za ovisnost, a Bruxelles je odlučio da je Meta najlakša meta jer je velika i ima novac.

Ali hajde da budemo pošteni — Meta je ovdje kriva kao pas. Ne zato što je izmislila autoplay. To su izmislili ljudi koji su htjeli da ti YouTube video nastavi igrati dok ne dođeš do kraja interneta. Meta je kriva zato što je to pretvorila u znanost. Njihovi algoritmi ne puštaju sljedeći video nasumično — oni puštaju onaj za koji znaju da ćeš ostati. Oni ne scrollaju beskonačno samo da bi bilo zgodno — oni scrollaju beskonačno zato što svaki piksel, svaka minuta, svaki klik ima cijenu. I ta cijena se zove tvoja pažnja, koju onda prodaju oglašivačima. To nije bug. To je feature. I to feature koji je donio dvjesto milijardi dolara prihoda. A sada netko kaže: "Ovo je ilegalno." I to je super. Ali pitanje je — hoće li išta promijeniti?

Zamisli scenarij. Bruxelles kaže: "Autoplay je ilegalan." Meta kaže: "OK, maknut ćemo autoplay." I što onda? Ljudi će i dalje scrollati. Feedovi će i dalje biti personalizirani. Notifikacije će i dalje stizati. Razlika je u tome što ćeš morati kliknuti na play da bi video krenuo. To je kao da kažeš alkoholičaru da ne smije piti iz šalice bez poklopca. Problem nije u mehanici — problem je u supstanci. A supstanca je ovdje dizajn koji je napravljen da te drži. I dok god je poslovni model Mete oglašavanje, a oglašavanje se mjeri u vremenu provedenom na platformi, bit ćeš držan. Bez obzira na to moraš li kliknuti play ili ne.

Ali evo gdje postaje zanimljivo. Ova odluka nije samo o Meti. Ova odluka je o principu. Europska unija je rekla: "Dizajn proizvoda može biti ilegalan ako je namjerno štetan." I to je ogromna stvar. To je kao da kažeš automobilskoj industriji da ne smije praviti automobile koji se pale sami od sebe i voze te na posao dok ti spavaš, jer je to opasno. Samo što ovdje nije opasno za tijelo — opasno je za um. I to je linija koju Bruxelles povlači. I dok će lobisti Mete sada izvlačiti sve moguće argumente — od "to je sloboda govora" do "to je korisnički izbor" — istina je da su oni napravili mašinu koja jede vrijeme. I sada netko kaže: "Ne smiješ."

Hoće li išta promijeniti? Vjerojatno neće. Meta će se žaliti, pregovarati, možda platiti kaznu i nastaviti dalje. Jer dvanaest milijardi dolara je puno, ali nije smak svijeta za kompaniju koja vrijedi deset puta više. I dok Bruxelles bude pisao paragrafe, inženjeri u Menlo Parku će smisliti novi način da te drže — možda kroz haptičke povratne informacije, možda kroz AI koji ti predviđa raspoloženje, možda kroz nešto što još nismo ni izmislili. Jer to je posao. A posao je, pas mater, uvijek taj — uzeti tvoju pažnju i pretvoriti je u novac. I dok god to funkcionira, nitko neće stati.

Ali barem sada znamo da je netko u Bruxellesu pročitao knjigu i shvatio da beskonačno scrollanje nije dar s neba — to je dizajnirana zamka. I to je više nego što možemo reći za većinu svijeta. Dvanaest milijardi dolara je cijena koju netko mora platiti za to što je napravio proizvod koji radi točno ono za što je napravljen. I to je, na neki način, pošteno. Jer ako si napravio mašinu koja jede vrijeme, nemoj se čuditi kad ti netko stavi račun.

Izvor: thenextweb.com