Europska deep tech politika: kad birokracija otkriva toplu vodu

Sedamsto milijardi eura. To je iznos koji bi u normalnom svijetu kupio čitav kontinent, riješio pitanje gladi i omogućio svakom Europljaninu doživotnu pretplatu na pristojan espresso. U Bruxellesu, to je budžet za program koji bi trebao dokazati da Europa može raditi cool stvari, a ne samo proizvoditi skupi sir i regulirati američke platforme dok im se smiješi.

Deep tech suverenitet zvuči kao nešto što bi izmislio konzorcij konzultanata nakon trećeg vina na večeri u Davosu. Ideja je jednostavna: umjesto da kupujemo čipove od Tajvanaca, AI modele od Amerikanaca i baterije od Kineza, Europa bi trebala sama proizvoditi te stvari. Zato što je, eto, strateški autonomna. Zato što netko u Bruxellesu konačno shvaća da kad ti kritičnu infrastrukturu drži netko tko ti nije prijatelj, to nije dobro. Osim što je shvaćanje došlo deset godina prekasno, nakon što smo već prodali pola kontinenta kineskim investitorima i ustupili cloud infrastrukturu američkim divovima.

Političari su otkrili deep tech otprilike onako kako moj susjed otkriva da treba platiti račun za struju — tek kad dođe opomena s prijetnjom isključenja. Odjednom je svima jasno da poluvodiči nisu samo sitni dijelovi u tvojem mobitelu, nego ključni element nacionalne sigurnosti. Da kvantno računalstvo nije samo fora za znanstvenofantastične filmove, nego stvar koja će za deset godina razvaliti svaku enkripciju koju koristimo. Da biotehnologija nije samo način da se proizvede skuplji jogurt, nego potencijalna industrija vrijedna trilijune.

Ali evo gdje nastaje problem. Europa je izvrsna u pisanju strategija. Imamo strategiju za digitalnu transformaciju, strategiju za zelenu tranziciju, strategiju za svemir, strategiju za sve što se može staviti u PowerPoint prezentaciju. Ono što nemamo jest sposobnost da te strategije provedemo brže od brzine kojom se mijenjaju godišnja doba. Dok Bruxelles objavi javni natječaj, američki startup već ima MVP, kineski ekvivalent ima tvornicu, a indijski programeri su napisali kod koji radi bolje i jeftinije.

I tu dolazimo do ključnog pitanja koje nitko u tim sastancima ne postavlja, jer je previše neugodno: kako natjerati europske startupove da ostanu u Europi? Trenutna situacija je jednostavna — mladi genijalac u Münchenu ili Zagrebu razvije nešto pametno, američki fond mu ponudi deset puta veću valuaciju i on odlazi u Silicijsku dolinu. Europa ostane bez tehnologije, Amerika dobije još jedan unicorn, a mi dobijemo još jedan članak u Financial Timesu o tome kako europski talenti odlaze.

Rješenje koje Bruxelles nudi je tipično europsko: više novca, više regulacije, više koordinacije. Sedamsto milijardi eura zvuči impresivno, ali kad podijeliš na dvadeset sedam država članica, na pet godina, na stotine projekata, na tisuće administrativnih procedura — ostane ti otprilike dovoljno da platiš račune za struju servera koji pokreću AI modele koje su razvili Amerikanci.

Pogledajmo što se zapravo događa na terenu. Francuska i Njemačka već godinama ulažu u vlastite AI inicijative, ali rezultati su, blago rečeno, skromni. Njihovi nacionalni prvaci u AI-ju još uvijek su patuljci u usporedbi s OpenAI-jem, Googlom i Anthropicom. Nizozemska ima izvrsne istraživačke institute, ali komercijalizacija ide sporo. Nordijske zemlje su super u hardwareu, ali im fali software. Istočna Europa ima programere, ali im fali kapital.

I onda Bruxelles dođe s planom. Plan je, kao i svi europski planovi, savršen na papiru. Stvori zajedničko tržište za deep tech. Poveži istraživačke centre s industrijom. Osiguraj povlašteni pristup javnim nabavama za europske startupove. Daj im porezne olakšice. Zaštiti ih od američkih predatora. Zvuči odlično. Dok ne shvatiš da svaka od tih mjera zahtijeva koordinaciju između dvadeset sedam birokracija koje se međusobno ne podnose, koje imaju različite jezike, različite pravne sustave i različite ideje o tome što je "strateški važno".

A tu je i onaj mali problem što se deep tech ne može naručiti kao pizza. Ne možeš reći "hoću kvantni računar do 2030." i onda dobiti tender, odabrati izvođača i čekati isporuku. Deep tech zahtijeva godine istraživanja, tisuće neuspjelih eksperimenata, kulturu tolerancije prema neuspjehu koju Europa jednostavno nema. U Americi, startup koji propadne dobije drugu priliku. U Europi, propali startup znači da si obilježen doživotno, da ti banka više neće dati kredit, da će te roditelji gledati s prijezirom.

I zato je cijela ova priča o deep tech suverenitetu istovremeno i nužna i tragikomična. Nužna je jer Europa stvarno ne može ovisiti o drugima za kritične tehnologije. Tragikomična je jer je mehanizam kojim pokušavamo riješiti taj problem taj onaj koji nas je doveo u ovu situaciju — spori, birokratski, nespretni, nesposobni za brze odluke.

Najbolji primjer su poluvodiči. Europa je odlučila uložiti 43 milijarde eura u vlastitu proizvodnju čipova. Zvuči puno. Ali TSMC godišnje ulaže 30 milijardi dolara u jednu tvornicu. Samsung ulaže slično. Intel ulaže 20 milijardi po tvornici. Europski plan je, u usporedbi s time, kapi u moru. I to ne zato što nemamo novca, nego zato što smo ga odlučili rasporediti na sto različitih projekata umjesto da stavimo sve na jednu kartu.

Ista priča vrijedi za AI. Europa ima izvrsne istraživače, ali oni rade u akademskim institucijama koje su odvojene od industrije debelim zidovima birokracije. Dok američki profesor može osnovati startup u roku od tjedan dana, europski kolega mora proći kroz proceduru koja traje mjesecima, dobiti dozvolu sveučilišta, riješiti pitanje intelektualnog vlasništva, i tek onda, ako mu ostane volje, pokušati nešto napraviti.

I onda Bruxelles dođe s rješenjem. Napravit ćemo europske AI tvornice. Uložiti ćemo u superračunala. Dati ćemo startupovima pristup podacima. Standardizirati ćemo regulaciju. I opet, sve zvuči savršeno dok ne shvatiš da je GDPR, koji je trebao biti europski predvodnik u zaštiti podataka, postao prepreka za razvoj AI modela jer su pravila toliko komplicirana da ih se nitko ne drži doslovno, a svi ih se boje.

Ali hajmo biti pošteni. Nije sve crno. Postoje europski deep tech startupovi koji uspijevaju. Sjemenke su posađene. U Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj, Nizozemskoj, čak i u Hrvatskoj, postoje ljudi koji rade stvari koje su svjetski relevantne. Problem je što su to iznimke, a ne pravilo. I što većina njih, čim postanu dovoljno veliki, prodaju se Amerikancima jer im europsko tržište kapitala ne nudi dovoljno rasta.

I tu dolazimo do srži problema. Europa nema problem s idejama. Nema problem s talentom. Nema problem s novcem. Ima problem s kulturom preuzimanja rizika, s birokracijom koja guši inovacije, s tržištem kapitala koje je previše konzervativno, i s nedostatkom jedinstvenog tržišta koje bi omogućilo startupovima da skaliraju bez da moraju osvajati dvadeset sedam različitih regulacija.

Sedamsto milijardi eura je puno novca. Ali nije dovoljno ako se ne promijeni način na koji razmišljamo o tehnologiji. Možeš uložiti koliko hoćeš u deep tech, ali ako mladi ljudi i dalje bježe u Ameriku, ako startupovi i dalje odlaze čim postanu zanimljivi, ako regulacija i dalje guši inovacije, taj novac će završiti u ruci konzultanata koji su napisali strategiju, a ne u proizvodima koji će promijeniti svijet.

Europa je odlučila igrati deep tech igru. Problem je što igra po vlastitim pravilima, na vlastitom terenu, s loptom koju su napravili birokrati. A dok Bruxelles završi sastanak o tome kako bi ta lopta trebala izgledati, utakmica će već biti gotova.

Izvor: tech.eu