Europska komisija ponovno otvara vrata koja su zatvorena s razlogom, a ključ se zove sigurnost građana.

ProtectEU strategija, kako je zovu, ima ambiciju zaštititi Europu od svega i svačega, od terorizma do organiziranog kriminala, a u tu svrhu predlaže ono što se u stručnim krugovima zove "zakonit pristup" enkriptiranim podacima. Što to znači na hrvatskom? To znači da bi tvrtke poput Applea, Googlea i Mete trebale u svoje proizvode ugrađivati mehanizme koji omogućuju policiji da, uz sudski nalog, pročita ono što je poslano. Zvuči bezazleno, zar ne? Kao da tražiš od bravara da ti napravi ključ koji može otvoriti svaka vrata u zgradi, jer eto, možda će netko nekad zaboraviti svoj.

Problem je što takav ključ ne otvara samo vrata onih koje policija legitimno traži. Otvara vrata svima koji ga se dočepaju. A u digitalnom svijetu, "dočepati se" znači hakirati, ukrasti, kopirati. Jedan propust, jedan zlonamjerni zaposlenik, jedna državna agencija s preširokim ovlastima — i sav vaš razgovor s liječnikom, odvjetnikom, partnerom, sve što ste ikad napisali u poruci, postaje javno dobro. Nije paranoja, to je fizika. Ako postoji način da se nešto dešifrira bez vašeg ključa, postoji i način da to netko drugi iskoristi.

Prisjetimo se devedesetih, kad su američke vlasti pokušale uvesti nešto slično kroz Chip klip, čip koji bi omogućio prisluškivanje svih komunikacija. Propalo je. Propalo je jer su stručnjaci objasnili ono što je danas očito: ne postoji "samo malo" enkripcije, kao što ne postoji "samo malo" trudnoće. Ili je komunikacija sigurna ili nije. Trećeg puta nema. A sada, trideset godina kasnije, ista ideja se vraća u novom ruhu, s novim akronimom i starim argumentima koji zvuče kao da su pisani u nekom drugom stoljeću.

Pogledajmo što se događa u praksi. Kada vlade inzistiraju na stražnjim vratima, one ne dobiju samo pristup — one dobiju i odgovornost za čuvanje tog pristupa. A povijest nas uči da vlade nisu baš sjajne u čuvanju tajni. Jedan primjer: 2016. godine, FBI je tražio od Applea da razbije enkripciju na iPhoneu terorista iz San Bernardina. Apple je odbio, FBI je pobjesnio, a onda je FBI sam pronašao način da uđe u telefon, bez Appleove pomoći. I što se dogodilo? Ništa. Apsolutno ništa. Svijet se nije srušio, terorizam nije nestao, a Apple je zadržao svoju poziciju kao tvrtka koja štiti privatnost svojih korisnika. Čudno, zar ne? Kao da je problem riješiv i bez ugrožavanja sigurnosti svih ostalih.

A sada zamislite da je Apple popustio. Zamislite da je napravio univerzalni ključ za sve iPhone uređaje. Taj ključ bi danas postojao, negdje, u nekoj bazi podataka, u nekom trezoru, u nekoj zemlji. I svaki dan bi netko pokušavao doći do njega. Svaki dan bi bila nova vijest o pokušaju provale, o propustu, o insider prijetnji. I na kraju bi se netko dočepao tog ključa, jer se uvijek netko dočepa. To nije pesimizam, to je statistika.

ProtectEU strategija, međutim, ne govori o tim rizicima. Ona govori o tome kako je "krajnje vrijeme" da se nešto učini po pitanju enkripcije, kako je "neophodno" da agencije za provođenje zakona imaju pristup podacima. I tu dolazimo do ključnog pitanja koje nitko ne postavlja: ako je enkripcija toliko opasna, zašto je koriste i same vlade? Zašto su diplomatske poruke enkriptirane? Zašto vojne komunikacije koriste najjaču moguću kriptografiju? Zar vlade ne vjeruju vlastitim građanima? Ili je pravilo jednostavno: ti ne smiješ imati tajne, ali ja moram?

To je stara igra moći, samo zamotana u celofan sigurnosne retorike. I dok Bruxelles raspravlja o tome kako će ući u vaš telefon, netko drugi već radi na tome kako će ući u njihove sustave. Kibernetički napadi na institucije EU-a nisu rijetkost, oni su svakodnevica. A svaki novi zahtjev za stražnjim vratima samo povećava površinu napada. Umjesto da jačamo brave, mi ih slabo otvaramo, i to s namjerom.

U međuvremenu, u stvarnom svijetu, kriminalci ne koriste WhatsApp za planiranje terorističkih napada. Oni koriste enkripciju koju su sami napisali, alate koje vlade ne mogu kontrolirati čak i da žele. Dakle, što točno želimo postići? Želimo li onemogućiti teroriste, ili želimo nadzirati građane? Jer jedno s drugim nema veze. Kriminalci će uvijek naći način, a obični ljudi će ostati bez privatnosti.

I tu dolazimo do najljepšeg dijela ove priče — ironije. Europska komisija, ista ona koja je uvela GDPR, isti onaj zakon koji je trebao zaštititi podatke građana, sada predlaže mjere koje bi taj isti GDPR učinile mrtvim slovom na papiru. Jer što vrijedi pravo na privatnost ako država može, pod krinkom sigurnosti, pročitati sve što pišete? Što vrijedi pravo na zaštitu podataka ako su ti podaci dostupni svakoj agenciji koja ima dovoljno dobar odvjetnik?

Ako je enkripcija toliko opasna, zašto je koriste i same vlade?

To je pitanje koje Bruxelles ne želi čuti. Jer odgovor je previše neugodan. Odgovor je da enkripcija nije problem za sigurnost, enkripcija je problem za kontrolu. I dok god postoji mogućnost kontrole, bit će ljudi koji će je tražiti, bez obzira na cijenu. A cijena, ovaj put, nije novac. Cijena je povjerenje u digitalnu infrastrukturu koja pokreće sve — od bankovnih transakcija do zdravstvenih kartona. Ako to povjerenje padne, pada sve.

Sjećam se devedesetih, kad sam gradio prve mreže na Kvarneru. Ljudi su bili skeptični prema internetu, pitali su me: "Ča će meni to?" A ja sam im objašnjavao da je to budućnost, da će jednog dana sve biti povezano. Nisam znao da ću jednog dana gledati kako ta ista budućnost postaje predmet političkih pregovora, kako se sigurnost građana prodaje kao kompromis između privatnosti i reda. Nisam znao da će netko ozbiljno predložiti da se sve brave u zgradi otvaraju jednim ključem, jer eto, možda se netko zaključa.

I zato, dok čitam o ProtectEU strategiji, da gledamo ponavljanje iste greške, samo s više nula u proračunu. A najgore od svega je što znamo kako ova priča završava: netko će se dočepati ključa, netko će ga zloupotrijebiti, i onda će se svi praviti iznenađeni. Kao da nismo znali. Kao da nismo mogli znati. Kao da povijest nije prepuna primjera gdje je nadzor nadmašio svaku zamislivu granicu.

Ako moraš objasniti zašto tvoj proizvod nije prijevara, vjerojatno jest. Ako moraš objasniti zašto je stražnja vrata dobra ideja, vjerojatno nije.

Izvor: reclaimthenet.org