Opatijska diplomatska gimnazija: prvi srednjoškolski program za buduće premijere

Dvadeset i pet godina nakon što je netko u Ministarstvu shvatio da bi bilo dobro da djeca znaju više od jedne riječi na engleskom, opatijska gimnazija Eugena Kumičića pokreće diplomatski smjer. Ideja je, eto, da se srednjoškolci pripreme za suvremeni globalni kontekst kroz obrazovni projekt koji bi trebao proizvesti buduće premijere, ambasadore i šefove diplomacija. Ako ste pomislili da je ovo uvod u neki apsurdni humor, niste u krivu — samo što je stvarnost uvijek bolja od fikcije.

Prvo što upada u oči je taj začuđujući optimizam s kojim se pristupa formiranju budućih lidera. Kao da je dovoljno ubaciti riječ "diplomatski" u naziv smjera, dodati par izbornih predmeta o međunarodnim odnosima i — bingo — eto ti budućeg Kofija Annana iz Opatije. U stvarnosti, diplomacija je vještina koja se uči godinama, kroz stotine propalih pregovora, tisuće ispijenih kava s ljudima koje ne podnosiš i beskrajne sate čitanja dosadnih izvještaja. To nije nešto što možeš naučiti iz udžbenika u tri godine, ma koliko dobro napisani bili.

Ali hajde, ne budimo potpuni pesimisti. Možda u tome ima smisla. Možda je ideja da se djeca već u srednjoj školi upoznaju s osnovama diplomacije, nauče pregovarati, razumiju kulturološke razlike i steknu osjećaj za globalne procese. Možda je to zapravo prvi pametan potez u hrvatskom obrazovanju nakon uvođenja informatike u osnovne škole. Možda.

Samo što odmah nakon tog "možda" dolazi ono ali. Jer kad čuješ da će program uključivati simulacije sjednica UN-a i debate o aktualnim geopolitičkim temama, ne možeš se oteti dojmu da netko pokušava napraviti Model UN u srednjoj školi i prodati ga kao revolucionarni obrazovni iskorak. Model UN je sjajna stvar — ali to je izvannastavna aktivnost, ne kurikulum. To je ko da uvedeš smjer "košarkaška gimnazija" jer ćeš djecu voditi na treninge i gledati im utakmice.

Najzabavniji dio cijele priče je, naravno, pitanje tko će predavati. Jer ako ćeš djecu učiti diplomaciji, valjda bi trebao imati nekoga tko je bar jednom sjedio u nekoj ambasadi i pregovarao o nečem važnijem od kave s mlijekom. U Hrvatskoj imamo bivših diplomata, imamo ljudi koji su radili u Ministarstvu vanjskih poslova, imamo čak i nekoliko ljudi koji su vodili međunarodne pregovore. Pitanje je samo — koliko ih želi raditi u srednjoj školi za plaću od osam tisuća kuna?

A tu dolazimo do srži problema. Obrazovanje u Hrvatskoj pati od kroničnog manjka veze između onoga što se uči i onoga što je stvarno potrebno. Uvodimo smjerove s modernim nazivima, ali ih punimo istim ljudima koji su do jučer predavali povijest i geografiju, samo su sad dobili novi naziv predmeta. Diplomatska gimnazija zvuči odlično na papiru, ali ako će je izvoditi taj profesori koji su do sada djeci objašnjavali da je NATO agresorska organizacija i da je hrvatska vanjska politika savršena, nemamo baš puno od toga.

I onda tu je onaj ključni dio koji svi vole preskočiti — što nakon srednje škole? Jer ako si završio diplomatski smjer u Opatiji, logično je da ideš na Fakultet političkih znanosti u Zagrebu ili na neki od međunarodnih studija. Ali što ako nemaš para za Zagreb? Što ako ti roditelji ne mogu financirati studij u inozemstvu? Onda si završio srednju školu s vrlo specifičnim znanjem koje ti u Rijeci ili Opatiji neće puno pomoći kad budeš tražio posao u lokalnoj firmi.

A najgore od svega je što bi ovo mogao biti jedan od onih projekata koji zvuče sjajno u medijima, dobiju pohvale od lokalnih političara, a onda tiho umru za tri godine kad se ispostavi da je upisalo petnaestero učenika od kojih je deset odustalo jer je predmet bilo pretežak ili previše apstraktan. Jer, budimo realni — koliko petnaestogodišnjaka stvarno zanima diplomacija? Većina njih u tim godinama pokušava shvatiti kako preživjeti srednju školu, a ne kako pregovarati o statusu Kosova.

Ali eto, opatijska gimnazija je odlučila biti pionir. Prva diplomatska gimnazija u Hrvatskoj. Zvuči impresivno, dok ne shvatiš da je to otprilike kao da si prvi čovjek koji je skočio s mosta u Sušaku — jedinstven si, ali pitanje je koliko je to mudro. Možda bi za početak bilo pametnije uvesti par izbornih predmeta o međunarodnim odnosima, vidjeti kakav je interes, pa tek onda krenuti u cijeli smjer. Ali ne, u Hrvatskoj se sve radi na veliko i brzo, pa se poslije pitamo zašto nam projekti propadaju.

Jedino što je sigurno u cijeloj ovoj priči je da će netko dobiti fotogenično otvaranje, netko će napisati par članaka o tome kako smo napokon uhvatili korak s Europom, a za pet godina ćemo svi zaboraviti da je ovo postojalo. Osim ako, naravno, iz ovog smjera stvarno ne izađe netko tko će postati premijer. A onda ćemo svi pljeskati i govoriti kako smo vjerovali od početka.

Do tada, preporučam da djeca koja upišu ovaj smjer nauče barem jednu korisnu stvar — kako pregovarati o produženju roka za domaću zadaću. To će im trebati puno više nego znanje o tome kako funkcionira Vijeće sigurnosti UN-a.

Izvor: fiuman.hr