Opatijska diplomatska gimnazija: Što će naučiti, kako pregovarati o stolici u UN-u

Dvadeset godina nakon što je netko u Ministarstvu shvatio da bi bilo dobro da djeca znaju više od jedne riječi na engleskom, opatijska gimnazija Eugena Kumičića pokreće diplomatski smjer. Ideja je, eto, da se srednjoškolci oblače u odijela, uče protokol i možda jednog dana sjednu za stol s onima koji odlučuju o sudbinama svijeta. Zvuči kao plan. Zvuči kao da netko vjeruje da Hrvatska ima što reći na globalnoj sceni. A onda se sjetiš s kim bi ta djeca trebala pregovarati.

Jer evo u čemu je stvar: dok opatijski profesori slažu kurikulum za buduće diplomate, stvarni svijet vode ljudi koji su protokol zamijenili tvitovima, a diplomatiju uvredama. Na jednoj strani imaš čovjeka koji je čuo za koncept državne granice pa je odlučio da će je pomaknuti tako što će poslati tenkove — i to naziva specijalnom operacijom. Na drugoj strani imaš čovjeka koji je čuo za koncept slobodnog govora pa je kupio platformu da bi mogao vikati laži i otpuštati ljude koji mu se ne sviđaju. A između njih pleše čovjek koji je čuo za mir na Bliskom istoku pa je odlučio da će ga uspostaviti tako što će doslovno sravniti čitav grad sa zemljom. I svi oni imaju diplomate. I svi oni imaju ljude koji im pišu govore, slažu sastanke i pokušavaju objasniti zašto je u redu da netko baci bombu na bolnicu dok istovremeno priča o ljudskim pravima.

Pa se pitaš: što će točno učiti ta djeca u Opatiji? Kako se rukovati s čovjekom koji ti je upravo lagao u oči? Kako sastaviti notu protesta koja ne zvuči kao prijetnja, ali je jasna kao pištolj? Kako preživjeti koktel-party s predstavnikom zemlje koja financira teroriste? Jer to je prava diploma koju nijedna škola ne može dati — sposobnost da gledaš zlo u oči i nasmiješiš se, a da ti se ne povrati.

Naravno, ideja je plemenita. Hrvatskoj trebaju ljudi koji razumiju svijet. Trebaju ljudi koji znaju kako funkcioniraju međunarodne organizacije, kako se pregovaraju trgovinski sporazumi, kako se lobira za nacionalne interese. Trebaju ljudi koji će jednog dana sjediti u Bruxellesu i objasniti zašto je hrvatska poljoprivreda važna, zašto naša obala nije samo turistička destinacija, zašto naši brodovi imaju pravo ploviti morem koje nam pripada. I dobro je da netko počinje rano. Jer svijet je kompliciran. I zato što je kompliciran, treba ga učiti. Treba ga razumjeti. Treba ga moći čitati između redaka.

Ali postoji jedan problem. Dok ta djeca budu učila o diplomaciji, stvarni svijet će se mijenjati brže nego što itko može isplanirati. Protokoli se krše. Dogovori se gaze. Riječi potpisane na papiru vrijede koliko i papir na kojem su tiskane — a što je papir, ako ga netko može spaliti jednim pritiskom na gumb? Možda bi bilo pametnije učiti ih nešto drugo. Ne kako se ponašati na prijemu kod kraljice, nego kako prepoznati laž kad je izgovorena s osmijehom. Kako čitati između redaka kad ti netko kaže "radimo na tome", a zapravo misli "odjebi". Kako prepoznati trenutak kad više nema smisla pregovarati jer je druga strana odlučila da će ti uzeti sve što imaš, i jedino što možeš jest — ne dati.

I da, znam da zvučim cinično. Znam da zvučim kao da mislim da je sve uzalud. Nije. Obrazovanje je jedino što imamo. Jedino što možemo ponuditi sljedećoj generaciji da bude bolja od ove. Ali molim vas, nemojte ih učiti samo protokole. Nemojte ih učiti samo kako se nosi kravata i kako se nazdravlja na francuskom. Naučite ih da je svijet pun ljudi koji će im lagati. Naučite ih da je diplomacija često samo lijepo upakirana prijetnja. Naučite ih da postoje trenuci kad jedino što vrijedi jest — reći ne.

Jer ako ih naučite samo da budu pristojni, dobit ćete generaciju ljudi koji će pristojno sjediti za stolom dok netko drugi reže njihovu zemlju na komade. A to, vjerujte mi, nije ono što Hrvatskoj treba.

Izvor: fiuman.hr